Od drevnih vremena odnos čovjeka i prirodnog okoliša obilježen je njihovom neodvojivošću u kojoj biljni svijet svojim obilatim darovima zadovoljava brojne čovjekove potrebe, podjednako materijalne i duhovne. Važnost bilja za čovjeka ogleda se u njegovoj prehrani, grijanju, odijevanju, farmaciji, kozmetičkim pripravcima i mnogim drugim sastavnicama svakodnevnog života. Uz profano korištenje biljaka, ljudi su od pamtivijeka biljke i njihove dijelove koristili i u magijske, duhovne ili religijske svrhe, što je odraz direktnog ili indirektnog vjerovanja u moć i snagu prirode da zaštiti, obrani ili pročisti čovjekovo tijelo ili dušu.
Takva vjerovanja i s njima povezani običaji do izražaja najviše dolaze s proljetnim buđenjem prirode i početkom vegetacijske godine, iako ih nije manjkalo ni u drugim razdobljima godišnjeg ciklusa. Proljetni period se u liturgijskom kalendaru Katoličke Crkve velikim dijelom preklapa s korizmeno-uskrsnom ceremonijalnom cjelinom, razdobljem u kojem se vjernici kroz liturgijske obrede i pučke običaje pripremaju za svoj najveći blagdan. U Velikom tjednu koji prethodi Uskrsu, a koji započinje zadnjom korizmenom nedjeljom Cvjetnicom prisutni su običaji u kojima se naziru odrazi pretkršćanskih tradicija koje su slavile radost buđenja prirode i njenu snagu u nadvladavanju tamnih sila zime.
Cvjetnica koja je spomen na Isusov slavodobitni ulazak u Jeruzalem, u liturgijskom slavlju obilježava se blagoslovom bilja, na našem području grančica palmi i maslina. Blagoslovljenom bilju pridaju se zaštitna i plodonosna svojstva, one štite od zla i bolesti te se stavljaju u kuće na vidljiva mjesta kako bi zaštitile obitelj, životinje, baštine i imovinu te prizvale blagostanje, zdravlje i plodnost. Postupci s blagoslovljenim granama tumače se kao simbolično prenošenje regeneracijske i zdravonosne moći prvog proljetnog bilja na čovjeka, ali je nesumnjivo biblijsko porijeklo blagoslova grančica na Cvjetnu nedjelju.
Osim običaja koje je prigrlila Crkva, prakticiraju se i drugi drevniji običaji s biljem kojima se simbolično obilježava snaga i moć probuđene prirode, a koji egzistiraju na granici pučke pobožnosti. Među njima je najpoznatija običajna praksa obrednog umivanja cvijećem zabilježena diljem Hrvatske, a ritualno se izvodila ili na Cvjetnicu ili na Veliku subotu. U Konavlima bi najčešće večer prije obrednog umivanja djevojke i djeca okolo kuća i po docima nabrali obilje cvijeća, najčešće mirisnih ljubičica, tratinčica, ali i drugih proljetnica.
Pažljivo otkinute latice potopili bi u vodi u lamenom kadinu te preko noći ostavili na svježem zraku, a ponegdje bi cvijeće brali i ujutro, pred umivanje. Djevojke i djeca su se obavezno umivali cvijećem, ponekad i svi ukućani, a sam čin umivanja pratilo je vjerovanje da će sačuvat lijepo lice.
Osim što se umivanjem mogla sačuvati ljepota, mogla se povratiti i mladost, kao i prizvati zdravlje i blagostanje za onoga tko se umiva i njegovu obitelj. Osim proljetnog bilja, to jest cvijeća kojemu se u ovom običaju pridaje regeneracijska i zdravonosna moć, bitan element je i sama voda kao izvor života i zdravlja, a koja je u narodnim tradicijama uz vatru shvaćena kao najjače očisno sredstvo, stvarno i simbolično.
Obredno umivanje na Cvjetnicu prakticiralo se u istočnim Konavlima i dijelom u selima Gornje bande koje gravitiraju prema Grudi gdje je prva stvar na Cvjetnicu bilo umivanje. Dan prije, uveče ili čak ujutro ubralo bi se cvijeće, ljubice bi pretežno bile. Ubrale bi se latice i uglavnom samo one glave, stavile bi se i u kadin i zakišale u vodu. Onda bi se ujutro prije mise umivali. Svi ko je u kući bio, i muško i žensko i đeca. Svak se umivo.
Zapadni dio Konavala, Donja i dio Gornje bande s Cavtatom, običaj su vršili na Veliku subotu: To bi bilo na Gloriju. Prije je bila misa oko deset ura. Onda bi đeca, ja se sjećam ko sad, ajde dolje u portun, proćetale one tratinčice, vijolice, naberi bijelijeh i onih glorija rekli bi cvjetova i uzmi kakvog kadina i onda nalij vode, naspi cvijeća. Onda bi zazvonila zvona, glorija zvoni, a ti se umivaj u cvijeću na gloriji. Vazda je bio običaj.
Unatoč pretkršćanskim korijenjima ovog simboličko-poetskog i magijskog čina prenošenja vitalne snage mladoga zelenila, cvijeća i vode na ljude, s pojavom kršćanstva običaj postaje njegov neodvojiv dio. Pučka vjerovanja i crkveni sadržaj koegzistiraju, a bilje kao vjesnik obnove prirodnog ciklusa postaje i najava obnove ljudskoga života.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
