Dan Lins jedan je od rijetkih turista iz Sjedinjenih Američkih Država, koji je usprkos koronakrizi doputovao u Dubrovnik. Ovo je već peti put u posljednjih nekoliko godine da posjećuje naš grad, a razlog tome je sklopljeno prijateljstvo s jednim našim sugrađaninom i naravno Danova ljubav prema putovanjima. Ovaj 36-godišnjak za život zarađuje izrađujući tetovaže u svom tattoo studiju u Long Beachu u Kaliforniji, a svake godine tri do pet mjeseci provede putujući svijetom na svom motociklu. Dosad je proputovao sve kontinente osim Antarktike.
S Danom smo razgovarali prošli tjedan u Dubrovniku, prije nego što je krenuo na svoju moto avanturu po istočnoj Europi. Ako ste ga negdje po Dubrovniku sreli, sigurno ga niste zaboravili jer tetovaže, koje i sam izrađuje, njegova su opsesija. A kako je jedan Amerikanac stigao baš u naš Grad i zašto mu se stalno vraća?
Prije desetak godina počeo sam putovati. Tad sam radio u Njemačkoj i počeo sam pomalo otvarati svoj um i zanimati se za druge zemlje i kulture. Počeo sam s Europom. Vidio sam oglas za Hrvatsku i došao. Upoznao sam Darija, i sad sam tu već peti put. Prije tri godine sam, inspiriran putopisima ljudi koji putuju motorima, kupio motocikl i krenuo na put kroz Južnu Ameriku. Krenuo sam iz Kalifornije do Argentine. Putovao sam pet mjeseci. Nakon prvog putovanja, više nije bilo povratka. Proputovao sam Aziju, Australiju, Europu. Naravno uvijek ima onih mjesta na kojima nisam nikad bio i onih kao što je Hrvatska i Meksiko, kojima se stalno vraćam.
Dan je došao iz SAD-a u jeku koronakrize. Pitali smo ga kako je uspio organizirati putovanje?
Moram prvo reći kako su informacije za turiste koji iz SAD-a dolaze u Hrvatsku, gotovo nepostojeće. Nekoliko sam dana nazivao sva hrvatska veleposlanstva i napokon mi se javio neki čovjek u Chicagu. Nažalost, na sva moja pitanja nije znao odgovoriti, već me uputio na mrežnu stanicu veleposlanstva na kojoj nije bilo nikakvih informacija. Da nije bilo mog prijatelja Darija, koji mi je objasnio što i kako trebam napraviti, sigurno ne bih uspio. Drugi problem bio je doći do avionske karte za Europu. Tri sam puta rezervirao kartu da bih došao na aerodrom i saznao kako nemam kartu. Nakon brojnih poziva aviokompaniji, napokon sam se ukrcao na let do Frankfurta, do Zagreba pa do Dubrovnika. Prije 9 mjeseci tu sam ostavio motocikl u Darijevoj garaži i nakon nekoliko dana u Dubrovniku, krećem prema Zagrebu, Mađarskoj i onda na turneju po istočnoj Europi. U planu su: Poljska, Litva, Latvija, Estonija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Bugarska i Rumunjska, gdje namjeravam ostaviti motor, kod jednog Amerikanca, koji tamo živi i ima svoju garažu, automehaničarski servis i sam je motorist pa je postao svojevrsna baza za putoholičare na motorima.
Gdje ste sve dosada putovali?
Nakon Južne Amerike, jednu sam se godinu odmarao od putovanja i prodao sam motor u Urugvaju, a šest mjeseci poslije kupio sam novi u Kaliforniji. Motor sam poslao u Kambodžu. Vozio sam kroz Kambodžu, Laos, Tajland, Mianmar, Indiju, Nepal i Pakistan tri mjeseca. Onda sam, budući da sam državljanin Amerike i nisam mogao voziti kroz Iran, motor poslao u Njemačku s namjerom da sljedeće godine krenem prema Hrvatskoj. Kad sam došao u Italiju saznao sam da mogu trajektom motorom u Tunis, pa sam i tamo bio dva tjedna, pa sam pošao u Grčku i došao u Hrvatsku, preko Albanije, Kosova, Makedonije i Crne Gore. Prethodno sam putovao po Europi, dok mi je Njemačka bila životna baza, također sam proputovao i Australiju, dio Afrike, naravno obje Amerike, Rusiju… Meksiko je zemlja u kojoj se svaki put oduševim ljudima, prirodom, hranom.
Dan putuje sam, sa sobom uvijek ima opremu za kampiranje. Kad posjećuje urbana središta rezervira smještaj u hotelu ili apartmanu, no obzirom da često putuje kroz puste predjele, šator je obavezna oprema. Fasciniran je ponajviše zemljama u kojima ljudi žive skromnije, ali su srdačniji i otvoreniji. Pitali smo ga može li se sjetiti nekih neugodnih iskustava?
Pa uglavnom takvih iskustava nisam imao. Jednom sam vozio kroz Meksiko bez zaštitne opreme u sokolskoj majici i šorcu. S obzirom na brojnost tetovaža, lokalna policija zaustavila me jer su mislili da sam član nekog kartela. To su Vam obični ljudi, bez uniforme, koji su se organizirali i bore se protiv narko kartela. Kad su shvatili da nisam član bande, pustili su me da nastavim dalje. Na Kosovu sam se osjećao jako čudno jer sam došao u hotel u kojem su posvuda bile američke zastave i kip Billa i Hillary Clinton. Objasnili sumi zašto toliko vole Ameriku, ipak nisam se tu dugo zadržao. Ljudi koje srećem na putovanjima u ruralnim mjestima obično me srdačno dočekaju, oni često žele razgovarati, pozivaju me u svoje kuće, časte… Često promijenim plan puta zbog tih dragih ljudi, koje upoznam slučajno usput.
Njegov izgled svakako privlači pažnju, jer malo je još mjesta na tijelu koje Dan nije oslikao tetovažama. A kako je postao majstor tetovaže?
Odrastao sam u Pennsylvaniji, a mladić moje starije sestre imao je tattoo studio. Stalno sam ga gnjavio da me nauči tetovirati i on mi je napokon rekao da nabavim opremu i da će me naučiti. Nabavio sam karticu i za 4 000 dolara kupio opremu i počeo sam s njim raditi i učiti. Nisam tamo dugo ostao. S prijateljem iz drugog studija, koji me je stvarno naučio tetovirati, pošao sam u Kaliforniju. U Kaliforniji su tetovaže jako popularne, a neki umjetnici naplaćuju sulude svote. Izrada tetovaža je, mislim jedina likovna umjetnost, od koje danas možeš dobro živjeti. Ako slikaš, crtaš, fotografiraš, trebaš bez obzira na talent, imati veze i poznanstva da bi se probio svojim radom. Možeš biti najbolji na svijetu, ali ako nemaš veze, teško je uspjeti i zaraditi. Moji klijenti dolaze najčešće po preporuci. Trenutno imam mali privatni studio u donjem Los Angelesu, točnije u Long Beachu, gdje veći dio godine i živim, kad ne putujem. To je jedan mirniji dio LA-a, a samo par blokova dalje od moje kuće čak su tri skate i BMX parka. To mi je važno jer obožavam voziti BMX. Prije sam živio u Hollywoodu, pa u brdima, ali ovdje mi najviše odgovara. Dovoljno je živo i dovoljno mirno za život, a plaža je zbog brane u moru mirna, bez valova, pa možeš otplivati bez da te val čim uđeš u ocean obori s nogu.
Strast za tetovažama, koje na njegovom tijelu ipak rade drugi majstori, dovela ga je do toga da gotovo nema više mjesta za nove crteže. A imaju li te tetovaže neko značenje?
Pa one meni nešto znače, ali su uglavnom tematske. Na lijevoj ruci tetovirao sam „smrt muškarca“, odnosno te neke poroke. Na desnoj sedam smrtnih grijeha. Na vratu sam imao lik Djevice Marije, ali majka me je molila da ga uklonim, pa sam ga prepravio u logo svog najdražeg benda. Na lijevoj nozi sam tetovirao likove najdražih glazbenika, svojih, ali i neke koje obožavaju članovi moje obitelji, na čijoj sam glazbi odrastao. I tako…
Završili ste?
Ne, ima još mjesta, a tetovaža na lijevoj nozi mi se više ne sviđa, pa sam je odlučio ukloniti i nešto novo tu tetovirati.
U Americi su po svim gradovima veliki prosvjedi protiv rasizma. Kakav je Vaš stav o tome?
Ja i moji prijatelji nismo ograničeni. Na kraju krajeva živim u južnoj Kaliforniji koja je svojevrsna mješavina svih rasa i narodnosti, a nekad je bila i dio Meksika. Svi, osim Meksikanaca, u Kaliforniju su odnekud došli i toga trebamo svi biti svjesni. Podržavam prosvjede u kojima aktivno sudjeluju mnogi moji prijatelji. Obzirom na našu unutarnju i vanjsku politiku, na mnogim sam putovanjima lagao da sam Kanađanin, kako ne bih morao slušati o američkoj politici. Ljudi su se u Americi napokon probudili. Protestiraju protiv Trumpa i njegove politike. Kad je on izabran, ljudima baš i nije bilo stalo tko je predsjednik, ali sad kad se pokazuje njegova nesposobnost i suluda politika, stvari su drugačije i mislim da su promjene na vidiku. Pokušavam izbjegavati politiku jer naš izborni sustav nije pravedan. Kad bi svaki glas bio važan, Trump bi izbore izgubio i to za milijun glasova, ali naš je izborni sustav nazadan i nepravedan. Iskreno, moj je san preseliti se u Meksiko, jer je to zemlja po mojoj mjeri.
Ali tamo je opasno živjeti. Meksikom vladaju narko karteli, kriminal cvjeta, a i nije baš eldorado za poslovanje.
Pa, i nije baš tako. To je globalna slika iz medija, koji o Meksiku tako izvještavaju. Ja najmanje šest puta godišnje posjetim Meksiko i nikad, osim onog zaustavljanja, nisam doživio nijednu neugodnost. Proputovao sam cijelu tu zemlju. Fascinira me klima, ljudi, hrana, piće… sve je autentično. Oni stvarno imaju dobro pivo, tekilu, tacose… Inače na svojim sam putovanjima shvatio sam da u zemljama takozvanog trećeg svijeta ima nešto posebno, što su naprednije civilizacije izgubile. Ljudi su autentični, siromašniji, nemaju puno stvari, ali imaju tu neku ljudskost, održavaju prijateljstva, drže do obitelji, ne odgađaju druženja zbog posla, srdačno primaju strance. Meni je impresivno kako ljudi mogu biti sretni i zadovoljni s malo novca, a nisu opsjednuti radom. Vrijeme koje provode s djecom, obitelji i prijateljima jednako im je važno kao i novac. Društvo u Americi to je odavno izgubilo. Mi radimo i spavamo. Mnogi moji prijatelji više se ni ne viđaju, niti se druže. Svi smo se zatvorili u te neke svoje mikrosvjetove i nemamo vremena za druge. A evo ja dođem u Hrvatsku i odmah me zove Dario, idemo li na kavu? U SAD-u toga nema. Nema kafića u kojima se može sjedati po danu i uživati u društvu. Mi imamo samo barove, a time nam Vlada govori: pijte alkohol, ne mislite na probleme i nastavite sutra raditi.
Danova želja za preseljenjem u Meksiko uskoro bi se mogla i ostvariti. Iako je u više navrata i na različite načine pokušao u Meksiku kupiti kuću, zbog komplicirane birokracije, kao stranac to nije uspio. Stoga je odlučio trajno iznajmiti životni prostor, a njegovi roditelji koji uskoro idu u mirovinu pomoći će mu u tome. Jer i oni namjeravaju zimske mjesece provoditi na jugu, dok će on ostatak godine raspolagati kućom. Dan Lins krenuo je na svoju novu avanturu iz Dubrovnika u koji će, kaže, sigurno opet doći i to ne samo jednom.
