Otkad su učiteljice preuzele stvar u svoje ruke krajem 19. stoljeća sve je krenulo na bolje. Uz znanje koje su udjeljivale svojim đacima, brinule su o sredinama u kojima su se nalazile, pomagale sirotinji i organizirale događanja koja su oplemenjivala provincijski narod donoseći dašak gradskih vjetrova u male začahurene sredine. U te iste gradove odnosile bi iz malih sredina čudo malog naroda, tračak opstanka u tradicijskim vrijednostima, neobičnih običaja i vjerovanja koja su pripadala dalekom svijetu, pomalo nerazumljivom gradskom stvorenju. Učiteljice su za svoja prva radna mjesta dobivale službe u udaljenim selima da bi stjecanjem iskustva prilazile gradu, gdje bi na kraju i završavale svoj radni vijek. Uglavnom bi bile posvećene svome radu i ne bi stvarale obitelj, ili bi se udavale pod starije dane. Njihov poziv bio je poslanje. Konavle su se uz svoje prve učiteljice proslavile, a one su Konavlima dale značaj koji i danas baštinimo.
Izvor: Kapetanić, Konavle na starim razglednicama, 101.
Jedna od učiteljica koja je djelovala krajem 19. stoljeća naša je Nike Balarin rođena baš na današnji dan 2. srpnja 1875. godine u Dubrovniku od majke Ane Baldun i oca Petra Balarina. U Dubrovniku je završila osnovnu i učiteljsku školu. Njeno prvo radno mjesto bilo je na Grudi u danas zvanoj kući Mašanke gdje je kao mlada službenica ostavila zaista veliki trag u baštini. U tu središnju i najveću grudsku kuću slijevale su se silne generacije djece iz Grude i okolnih sela, a iz nje je, prema Gradu, Zagrebu i svijetu išla priča o konavoskoj baštini, prikupljene poslovice, izreke, zdravice kao i uzorci vezova. Mlada Nike Balarin, osim što je radila kao učiteljica marljivo je sakupljala narodne običaje i etnografsku građu po Konavlima, uglavnom u okolici Grude, u Bačevom Dolu, Tušićima i okolnim selima te ih je dostavljala zainteresiranoj javnosti. Ona je autorica najopsežnijeg članka Konavli: Ženidba na Grudi iz 1898. godine u Zborniku za narodni život i običaje kojeg je tada uređivao Antun Radić.
U tom članku donesen je veliki korpus običaja, napjeva, nazdravica i cijela konavoska zdravica koju je kazivao Bušković. Ta je zdravica zaintrigirala Antuna Radića koji je sam došao uvjeriti se u nevjerojatnu moć narodnog genija. Tako je Nike, po tko zna koji put, učinjela ljubav Konavlima. Radić je spominje kao lijepu i dobru učiteljicu, dubrovačku Župku, bez koje se teško može napraviti što po pitanju prikupljanja građe u Konavlima.
Nike Balarin prikupila je vrijednu zbirku konavoskih ženskih ručnih radova koje je izlagala na međunarodnim izložbama, a dio njih čuva se u HAZU-u, u arhivu Odbora za narodni život i običaje. Prvu izložbu konavoskog rukotvorstva upriličila je 1896. godine na Školskoj konferenciji, a nakon toga u Parizu 1900. godine u Dalmatinskom paviljonu. Paulina Bogdan Bijelić piše kako je Nike Balarin na izložbu između ostalog poslala cijeli album uzorka konavoskoga veza. Tadašnji konavoski vez, kao umijeće svake djevojke u Konavlima plijenio je zainteresiranu javnost, a učiteljice toga vremena pokušavale su dati mu dodanu vrijednost mimo upotrebe za ruho. Vremena su to kad se veliki europski centri upoznaju s provincijom, kad se blago tradicijskih zanata prezentira zajedno s tadašnjim industrijskim i tehnološkim dostignućima. Hrvatsku je te godine na umjetničkom polju predstavio još jedan našijenac: Vlaho Bukovac. Akreditirani novinar bosansko-hercegovačkog paviljona na izložbi tada je bio Antun Gustav Matoš koji je pisao feljtone sa Svjetske izložbe za list Hrvatsko pravo u Zagrebu govoreći kako je francuski narod narod ljepote i kako ima naroda koji bi mogli napraviti bogatiju izložbu ali ne bi mogli organizirati ljepšu. Na takvim lijepim izložbama zahvaljujući Niki Balarin, Paulini Bogdan Bijelić i drugima derio se i konavoski vez. Ljepota je kako vidimo snaga, kao novac ili industrija, pisao je Matoš, a naša je Nike na izložbi za svoj album dobila počasnu diplomu.
Osim prinosa o svadbi i prikupljanja uzoraka konavoskog veza, Nike Balarin je 1898. poslala u Odbor za narodni život i običaje prinos o gatanju pod nazivom Čaramanije, u kojemu se donosi opis bajanja sa svrhom otklanjanja bolesti i uroka te konavoske priče o svecima. Posljednji su to trenutci kad se moglo zadrijeti u duboko tradicijsko vrelo znanja i vjerovanja koji pripadaju predindustrijskom svijetu, a mali broj ljudi je imao vještinu, znanje i ljubav da takvo što dohvati. Nenametljiva i jednostavna Nike Balarin zabilježila je kroz svega nekoliko zapisa zaista važan opus nematerijalne baštine Konavala.
Nakon službovanja na Grudi Nike odlazi raditi u školu na Brgat, da bi 1903. godine postala upraviteljicom Ženske osnovne škole u Dubrovniku. U to vrijeme u kući Mašanke službovala je njena sestra Stane (Nine) Balarin koju je redovno posjećivala. U Dubrovniku je Nike Balarin bila vrlo aktivna odbornica Narodne ženske zadruge, savjetnica za majke i sudjelovala je u brojnim dobrotvornim akcijama.
1916. godine u 41. godini udala se za Marina Bartulova Monopoli, a 30. kolovoza 1925. godine izgubila je život u prometnoj nesreći u Popovićima na cesti Gruda – Dubrovnik, gdje joj i danas stoji spomenik, tek nekoliko metara u šumarku ispod magistrale.
Pored cjeloživotnog zalaganja za opće dobro ipak je njen prinos etnografskoj baštini u potpunosti vezan za Konavle. Na temelju njenih zapisa svadbenih običaja, sačuvani su najstariji konavoski prinosi nematerijalnoj baštini na koji se svi koji se bave ovim pitanjima obavezno referiraju, a nedavno su poslužili kao temeljna građa za rekonstrukciju napjeva autora Krešimira Magdića u zbirci rekonstruiranih napjeva Konavoska svadba u organizaciji Muzeja i galerija Konavala.
Objavljeno u Samonikle priče iz Konavala
