Još pod dojmom da je mali umjetnički svijet pokazao solidarnost i hrabrost u odluci da podrži prijatelje i kolege iz Dubrovnika, kako bi Florin dom i dalje ostao ono, što je njegova graditeljica, umjetnica i dobrotvorka Flora Jakšić oporučno odredila: mjesto djelovanja i okupljanja dubrovačkih umjetnika/ica i njihovih prijatelja/ica Matea Šabić Sabljić u Florinom domu performativnom intervencijom pod nazivom Radi li ona večeras slavi pobjedu solidarnosti, hrabrosti i zajedništva u umjetničkoj zajednici.
-Očistila sam Galeriju Flora, s metlom, oprala sam je i u tu vodu sam dodala malo crne boje i s metlom sam napisala rad i na taj način sam metlu pretvorila u kist i s tom gestom komentiram položaj žena i umjetnica. Taj rad i danas je nevidljiv, rekla je Šabić Sabljić.
– Umjetnici su pokazali hrabrost, veliko srce i kolegijalnost, bilo je dirljivo koliko ljudi je prisustvovalo toj skupštini HDU – a koja je glasala za Florin dom koja se našla kao jedna od točaka dnevnog reda. Članovi su izrazili nezadovoljstvo politikom, bilo je 140 redovitih članova koji su mogli glasati i zahvaljujemo im se na tome, rekla je Ivana Pegan dodavši da je bila ponosna na sve što su se izborili za Florin dom.
– Mislim da je lijepo da su umjetnici imali mogućnost da mogu donijeti odluku, HDU Dubrovnik u Dubrovniku ostaviti na miru da može raditi sve što je i dosad radio uz veliku razliku da s ovim rješenjem o vlasništvu Flore, ima veću slobodu jer smo sada neovisni u svome domu, dodala je Pegan.
– Svi smo se ujedinili i rekli ovo ćemo napraviti kako treba. Bilo je to jako važno za sve nas, rekao je Slaven Tolj.
Performativnom gestom koja se izvodi večeras na Međunarodni dan žena, kada se afirmiraju ekonomska, politička i društvena dostignuća žena i zagovaraju ostvarivanja pune ravnopravnosti u svim segmentima društva, Matea Šabić Sabljić osvrće se na poziciju žene i umjetnice u društvu u kojem se još uvijek kućni, obiteljski i umjetnički rad često ne percipiraju niti vrednuju kao rad.
Položaj umjetnica višestruko je nevidljiv: kućni se rad pripisuje ženskom radu, povijesno se smatrajući ne-radom, odnosno društveno nevidljivim radom, što podrazumijeva rodnu nejednakost, a analogno tome se može razmatrati i umjetnički rad gdje je “nevidljivi rad” shvaćen kao osobna potreba, aspiracija i pripisan je ženskoj osobnosti. Tim slijedom, pozicija žena i umjetnica je istovremeno prostor kreiranja vrijednosti i ekonomske eksploatacije.* ( Umjetnost je žena – Josipa Bubaš )
Kad se pomnoži ženski kućni nevidljivi rad, i ženski umjetnički nevidljivi rad s nevidljivošću žena kroz povijest, dobijemo nezavidnu društvenu poziciju, koju umjetničkim činom izvrćem ispisujem-iscrtavam- podcrtavam-radim > rad, postavljajući tj. odgovarajući na retoričko pitanje: je li kućanski rad, je li umjetnički rad: rad ili ne-rad tj. radi li ona ?
