Prekrasne narodne nošnje, koje su prošle subote Stradunom prošetali Konavljani, Primorci, Župljani, Mljećani… uvijek su imale posebno mjesto u životima žena, koje su ih čuvale, šile, krojile, vezle, pripremale. U Konavlima još od dječije dobi počinje priprema za vjenčanje i vezenje vezova za ruho. Blog Muzeja i galerija Konavala donosi priču o škrinjama, buralima i spavaćim sobama. pročitajte u nastavku.
Jedan od glavnih zadataka svake konavoske djevojčice i djevojke do udaje bila je priprema ruha, odnosno priprema sve svoje odjeće za život, kao i priprema poklona koje daruje u svadbi, a sa samom pripremom započinjalo se već u dobi od šest ili sedam godina. Ruho koje sačinjavaju tekstilni predmeti njezine vlastite proizvodnje slagali su se u prigodnu škrinju te prenosile u novi dom gdje se ruho i dalje tako čuvalo, što je zabilježeno i u svadbenim napjevima: Mlada neve prela, tkala; sve svatove darovala i sebi je ostavila punu skrinju do pokriva. Tako je škrinja, to jest skrinja, kao najstariji predmet tradicijskog inventara za pohranu i odlaganje univerzalne namjene, poistovjećena s nevjestinom opremom. Ona je neodvojivo vezana uz intimni život žene te je uz kuđeju postala najrasprostranjeniji ženski atribut.
Konavoske škrinje su najčešće rađene od orahovog drva i stilski pripadaju jadranskom tipu škrinje mediteranskog kruga, što podrazumijeva da su njene plohe oblikovane od cjelovitih komada drva i da imaju ravni poklopac na kojem se moglo sjediti, kao i niske nogare često izrađene u obliku stiliziranih šapa. Unutar škrinje je gornji rub stražnje strane za poklopac vezan metalnim spojnicama te obavezno imaju bravu s ključem kao i metalne ručke na njenim bočnim stranama, a u unutrašnjosti skrinje nalazio se posebno odijeljeni dio s poklopcem takozvana kokula u kojoj je stala lijepa, drvena, škatulica, pa u njoj u ubručiću zamotano zlato.
Što se tiče vanjštine skrinja, razlikuju se dva osnovna tipa podjednake važnosti i simboličke vrijednosti: skrinje glatkih, poliranih ploha mlađeg postanka, ponekad prebojane, i skrinje starije tradicije koje karakterizira ukrašavanje prednje stranice rezbarenjem. Tehnikom duboreza ili linearnim urezivanjem ostvarivali su se i izmjenjivali brojni floralni i geometrijski motivi poput stiliziranog cvijeća, lišća, čempresa, ravnih linija, kružnica, kvadratića, vitica.., a cjelokupni ukras odlikovala je impresivna simetrija motiva. Osim svoje praktične i simboličke funkcije, skrinje su bile i pokazatelj imovnog stanja obitelji nevjeste, te iako je skrinju mlada nerijetko nasljeđivala od majke ili babe, jednako često se njihova izrada naručivala kod lokalnih majstora.
Škrinja kao svadbeni predmet simbolizirala je i obilježavala prelazak mlade iz roditeljskog doma u kuću mladoženje. Taj prijelaz obilježen je obrednim radnjama tijekom svadbene svečanosti, poput običaja otkupa škrinje kao simboličkog otkupa nevjestine opreme kroz običajni postupak u kojem muško dijete sjedi na škrinji i od svatova traži otkup koji potom unaprijed određenim redom otkupljuju, odnosno darivaju ruho i nevjestu.
Važnost samog ruha ili škrinje ističe se i u posebnoj ulozi među svatovima, onom škrinjonoše koji je zadužen i za svečani prijenos ruha do mladoženjine kuće u veseloj povorci na čijem je čelu upravo nevjestina oprema. U mladoženjinoj kući, gdje se svadbena svečanost nastavlja, škrinja s ruhom se posprema u kamaru novog bračnog para, a djever uzima ključ škrinje i kasnije ga daje mladoženji, kad iza večere nevjesta odlazi u sobu i slaže svoje ruho. Nakon svadbe škrinja je ostajala u sobi bračnog para te je u njoj žena držala svoju odjeću, posoblje, neke dragocjenosti poput nakita ili dokumenata: modrine, koram, u bale složena raša, sve pokrito fesartom. Bile su i starije kartoline, svila neomašćena, ubručić, vezovi.. A u kokuli zamotano zlato. A bilo je skrinja koje su imale duplo dno za skrit zlato i nakit.
Početkom 20. stoljeća pod gradskim utjecajem i prodorom industrijskog namještaja funkciju škrinja su postepeno počeli preuzimati komode odnosno burali, izrađeni od glatkih, poliranih drvenih ploha s najčešće tri ili četiri ladice na prednjoj strani. Ladice su obavezno imale metalne ili porculanske ručke i često mesinganu bravicu po sredini, a u znatno imućnijim kućama burali su bili ukrašeni rezbarenim dekorativnim motivima. Poput skrinja služili su za pohranu odjeće i drugih tekstilnih predmeta kao i dragocjenosti: buro, on je isto lijepo bio ukrašen, izrezbaren, tri, četiri police i tu su bile položene nošnje, čermice, pregače, papiri, dokumenti…
Tako je buro postao dijelom djevojačke opreme za udaju s istaknutim mjestom u svadbenim običajima, da bi se kasnije i prvenstveno u bogatijim familijama nevjestina imovina proširila na cjelokupni inventar spavaće sobe: buro je onda dolazio u kompletu s posteljom, ormarima i komonćinom. Običaji vezani uz djevojačku opremu za udaju, između svih tradicijskih značajki unutar svadbenog korpusa, omogućuju i iščitavanje slojevitosti ondašnje kulture stanovanja sa svim mijenama upriličenim kroz vrijeme.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
