Ne znam kako vi, ali ja sam kroz život negdje pokupila ideju da je voljeti sebe narcisoidno, a da je narcisoidnost monstruozna mitska kazna za neki ljubavni prestup s krivom božicom.
Napisala: Marija Grgurević
Loše… Bolje je biti skroman i orijentiran na druge, uklopiti se, biti prihvaćen … zar ne?
To nekako zvuči sigurnije, svakako. No, nisu mi bili razjasnili da je voljeti sebe u drugome, iako zvuči kao jedno od Isusovih učenja, jednako tako sjenovit put pun iluzija i fatamorgana.
Izgleda da je pravo učenje negdje zametnuto, to jest da smo preskočili prvu lekciju u toj priči, a to je kako istinski i zdravo voljeti sebe, jer bez toga ništa drugo „ne drži vodu“.
A voda je element emocija, i sakralnog energetskog centra koji pak regulira odnose s drugima. Kad on ne drži vodu sve je propusno i nestabilno, suše i poplave pustoše sve.
Što bi uopće značilo voljeti sebe, i kako to izgleda kad je „zdravo“…?
Živimo u svijetu u kojem je narcisoidnost dosegla alarmantne razine. Prijeti urušavanjem svega što smo kao čovječanstvo oduvijek čuvali kao temelje društva: obzirnost prema drugima, poštovanje društvenih normi bez kojih kolektiv ne funkcionira, rad za dobrobit društva, briga za buduće naraštaje, dugoročni pogled na svijet, itd.
Čini se da je, u situaciji gdje nam iz više smjerova prijeti samouništenje, svjesnost o povezanosti kolektiva i važnost da smo svi zajedno dobro, nešto esencijalno za povratiti u čovjeka.
No, ipak tu nešto nije tako jednostavno… bar ne za one koji poznaju astrologiju. Naime trenutni tanzit mjesečevog sjevernog čvora kroz konstelaciju Ovna navodi nas da kao čovječanstvo osvijestimo ovnovsku samoživost i osluhnemo što MENI treba, što JA želim i što je MENI važno, te da to živimo autentično i bez zadrške (Budite iskreni…ovo vas vozi čak i ako nemate pojma o zvijezdama?).
U okruženju u kojem je narcisoidnost već neko vrijeme norma, jogunasto bacakanje iz „ja, ja, ja!“ tantruma spontano dobiva pljesak na platformama koje su i stvorene upravo za to, slobodni šareni izričaj samodopadnosti…
(Jest, svjesna sam da i ja pišem blog, tu odu samovažnosti koju je kreiralo baš ovo vrijeme. Nadam se ipak da se osobno i kolektivno negdje prožimaju te da će vam što je u nastavku biti korisno da neke stvari drugačije sagledate, ili bar zanimljivo kao pogled na jedan društveni fenomen našeg doba.)
Kako u svoj toj buci razlučiti što je ljubav prema sebi i život u skladu s vlastitim instinktom, a što upadanje u narcisoidnu samodopadnost koja brzinom svjetlosti postaje potpis ovog vremena?
Što je narcisoidnost i otkud to odjednom na sve strane?
Možda da počnemo od definicije narcisoidnog poremećaja. Iako na površini možda izgleda kao preuveličano samoljublje i razmaženost, klinički dijagnosticirana narcisoidnost uvijek potječe iz suprotnog.
Nove prakse odgajanja djece sve više teže poticanju samovažnosti i egocentričnosti, jer svaki roditelj želi da im dijete „dobro prođe“ u životu, a u ovom društvu više ne prolaze dobro oni koji su skromni i nenametljivi.
No, klinička dijagnoza narcisoidnosti kaže da je to poremećaj osobnosti uslijed očajničkog pokušaj ega da se izdigne iz dubokih trauma u formativnom periodu djetinjstva. Posljedica je neuspjelog razvojnog zadataka u prvim godinama života kada smo spontano trebali svoje JA odvojiti od maminog i tatinog, te izgraditi samostalni osjećaj postojanja i vrijednosti.
Narcisoidnost je kontra reakcija na duboko ukorijenjeni, nesvjesni osjećaj bezvrijednosti, nedostatnosti, srama i krivnje koji čine intimni doživljaj sebe nepodnošljivim jer to svoje individualizirano JA zapravo niti nemamo.
Intenzivni sram i krivnja najčešće imaju korijene u kombinaciji veličanja djeteta, tj. projekcije „maminog zlatnog sina“ ili „tatine princeze“, i žestokog kažnjavanja ili posramljivanja za svako pokazivanje svoje osobnosti koja se ne slaže s idealiziranom vizijom koju roditelj projicira.
To kažnjavanje događalo se možda već u prvim godinama života, a svakako kasnije kad je taj idealni mali princ počeo pokazivati znakove vlastite osobnosti, i kad više nije tako sladak i zlatni.
Osjećaj tog „prevrata“ za dijete je osjećaj napuštanja zbog njegove „zločestoće“ pa će ta osoba za sebe često reći da je bio ili bila „zločesto“ dijete, a normalni ljudski osjećaj empatije će im biti negdje potisnut ili ugašen.
Ovo, uglavnom nesvjesno, ponašanje roditelja, a kasnije i društva, nehotice zatire taj vlastiti doživljaj sebe i vlastite istine, te dugoročno uzrokuje odvojenost od sebe i potrebu za potvrdom osobne vrijednosti od strane okoline.
Narcisoidnost dakle nastaje kao očajnički pokušaj tog Malog Princa (ili Princeze) da zaštiti ostatak sebe od devastirajućeg osjećaja da zapravo nije vrijedan ljubavi (jer zato su ga sigurno morali toliko kažnjavati, ponižavati, i konačno „napustiti“, je li…?).
Najveći strah osobe s ovim tipom povrede osobnosti je da je uistinu loš i da će ga svi napustiti, pa nesvjesno svojim ponašanjem to i uzrokuje. Da bi se zaštitio od nepodnošljivosti tog osjećaja, ulaže svu svoju energiju u falsi osjećaj grandiozne velevažnosti.
Iz vjerojatno vrlo kompleksnih razloga, taj poremećaj u osjećaju vlastite vrijednosti poprimio je alarmantne razmjere, podržan trendovima vremena, općom frustracijom i pogubljenosti našeg društva.
A konstelacija Ovna predstavlja dijete u astrološkom ciklusu, čisti instinktivni poriv one božanske iskre u nama da se izrazi i da osjeti užitak utjelovljenja.
Možda je baš zato, u trenutku vrhunca narcisoidnosti u kolektivnom, Sjeverni čvor u Ovnu zapravo prilika da osvijestimo sve te duboke povrede i nehotice nametnute krive percepcije od strane jednako tako povrijeđenih i oštećenih skrbnika i autoriteta u našim životima, te da se ovnovski prucnemo i stresemo to sa sebe.
Umjesto da nesvjesno trolamo društvene mreže za zadovoljštinu svojoj falsoj fronti samovažnosti koja traje samo onih nekoliko sekuni dopaminskog hita, možda je ovo prilika da osluhnemo što se bori za život ispod tog nametnutog osjećaja srama i bezvrijednosti.
Nadolaze sad neka nova vremena za sve to odbaciti i na površinu vratiti ono što je istinito i autentično… božansku iskru koja je tu da se izrazi, da se igra i da stvara. To je arhetip Ovna i mislim da je to ono što nam ova godina nudi i sprema, milom ili silom.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
