Dundo Ivan Bambo Čumbelić ljutit će se, zasigurno, na ovaka naslov, ali istina je. Pjesnik je na mljetskom, a kroz svoje duhovite tekstove na fb-u, ali i u svojim pjesmaricama, prati kroniku svog Mljeta ali i životne mudrosti koje čuje ili doživi. I nisu tu posrijedi samo godine, nego i suptilnost primjećivanja i dobrohotnost i humor kojim se istine o životu iznose na vidjelo. Iako je o ovom događaju pisao prije točno pet dana, prenosimo. Posljednji tovar iz Babinog Polja, te pretposljednji na Mljetu to zaslužuje.
Evo teksta oproštaja i ode tovarici sa stotinu imena.
POSLJEDNJI BABOPOJSKI TOVAR
Danas, 12.siječnja 2024.god. zbio se mali povjesni događaj kada je staro i središnje mljecko selo Babino Poje, u svom tisućgodišnjem postojanju poslijednji put čulo pravo, prirodno i pomalo tugaljivo tovarsko revanje.
Moj prijetej Ilar Paskojević s Bosanke sa svojen unukon Lukšon i prijetejen “Cajon”, uz moju pomoć, ukrco je u specijalnu prikolicu moju tovaricu zvučnjeh i znakovitjeh imena: Pule, Severina, Ljenura, Dezertuja, Despetuja, Hrupuja, Goluznura, Objesnura, Pepejuha, Labara i još mnogjeh, u skladu s datjen momenton, mojen raspoloženjen i njenjen ponašanjen, i trajekton priko Konala odvejo je na put bez povratka, na svoju Bosanku, u kumpaniju od još četrnes tovarskjeh glava.
Ta moja tovarica prava je Mljećka. Kada je nase dvadesetak godišta pok.Mare “Culanka” nabavila veliku pasičnu crnu i drobinastu tovaricu nije znala da je ova skotna, ali je Pule domalo okotila malo crno umiljato žensko pule. Kako je Mare onako boležjiva i već u poodmakljema godištima i inače bila priopterećena, staru je tovaricu regalala sestri, Mili “Šišovon”, a pule kada je podnaraslo u lijepu mladu tovaricu, pridala je rodici Mari “Bećovon” na Koritima. Neznan kako i pod kojema okolnostima je Antun “Cutara” dobio tovaricu od Mare “Bećove”. Dža, kada je moj prijetej Ivan Bašica obazno da iman namjeru destrigat malu, bijelu i slabašnu tovaricu Bračanku i regalat je Antunoviću u Kuni Pelješkon, govori mi:
-Koliko znan “Cutara” mukte dava svoju mladu, jaku tovaricu, ko gođ je hoće uzet, pa je uzmi ti, a Antunoviću da tvoju.
Tovaricu je iz Rope u Babino Poje dovejo pješke Antunov sin, tada dječačić, Leo.
Prvjeh godišta, dok san još bio relativno mlad, jak i pokretljiv, bilo je rabote i za težaka i za tovara, ali vrjemenon sve manje, i za težaka i za tovara. Tako je Pule sve manje radila, sve više debjala, a ja , klijentavjeh i reumatičnjeh noga, sve više strahovo da će me lasna i obijesna živina potegnut, zabandat i obalit. Kada je Pule prinijela zadnje masline na ujaru, počo san se gratat puza uho i kalkulat kako bi bilo besmisleno godište dana, do iduće hipotetične intrate, prinosit vrjeće trave, kosit sijeno i karat se s Objesnuron koja samo čini gnoj i loj. Zazvo san Ilara…
Stoljećima je život težaka u Dalmaciji, u Primorju i na otocima bio nezamisliv bez tovara. Govorilo se: “Ko nema tovara, tovar je on”. Svaka fameja imala je bar jednoga tovara, a njeke dva, pa i tri. Ali, malo-pomalo tovare su potiskivala avuta, kamioneti i traktori i sve manje su revali arditi tovari, Božja stvorenja s dušon, a sve više makine, bezdušne tvorevine čovjekove. U samo njekoliko zadnjeh decenija dogodila se drastična smjena epoha, vjerojatno sudbonosni koraci prema ponoru.
Zadnji goveđarski tovar zaglavio je olani, jer ga sentimentalni vlasnik Nikola Hajdić “Pičo”, od blizu devedeset godišta nije više mogo pastit, moja Pule je partila danas, a na cijelomu Mljetu osto je još samo jedan jedini tovar, na Maranovićima, zajedničko vlasništvo bivšega i sadašnjega poštara.
Adio tovari, za sve vijeke vjekova, a šteta jer su bili prirodne makine nosilice, kosilice i gnojilice koje ne truju okoliš, a lijepo su i gromko pjevali, ma kakvi Pavaroti. Uza sve terete priuzimali su na se čovjekov jed i bijes, nervozu i tjeskobu. Pokonji “Krivo” izmlatio bi tovaricu kada bi “Hajduk” izgubio utakmicu, i tako bi se malo rekupero.
U poznatomu “Pismu Velikomu Bijelomu Ocu u Vašingtonu” indijanski poglavica Seattle, među ostaljema filozofskjema i proročanskjema mislima govori: “Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike osamljenosti duha”. Bilo je to davne 1854.godine.
I tako, sutra utro moja me Objesnura i Labara neće gromko pozdravit kada otvorin kućna vrata, ali je utješno to da je ovon promjenon boje i njon i meni. I da će me prid vratima dočekat moja Tica, moj mačak bez repa.
