Davne 1901. godine na Filozofski fakultet u Zagrebu upisale su se prve redovne studentice. Od 1898. godine mogle su studirati samo izvanredne, a na ostalim fakultetima čak ni one nisu imale pravo studija. Mudri Filozofski fakultet, tada pod nazivom Mudroslovni fakultet u Zagrebu, prvi je na Sveučilištu omogućio upise djevojkama koje su položile ispit zrelosti, odnosno veliku maturu. Ni drugdje po Europi nije stanje sa ženskim studiranjem bilo znatno povoljnije, Škotska i Engleska prve studentice upisuju na fakultet 1878. godine, da bi od tada polako i svi ostali fakulteti otvarali vrata. Njemice počinju studirati 1902., a Ruskinje 1913. godine.
Vrijeme je to kad djeluju brojne intelektualke i na našem području, tadašnje učiteljice Jelke Miš, Pavlina Bogdan Bijelić, Nike Balarin i mnoge druge, najčešće učiteljice, no sve one su završavale samo svoje učiteljsko obrazovanje, ne i visoke škole. Vrijeme je to kad se ženski pokret tek budi, a protivnici ideje da žene i muškarci imaju ista prava obrazovanja dolazili su i iz redova profesora i studenata koji su tada studirali. Mislilo se čak da će prisustvo žena na fakultetima štetiti disciplini i znanstvenoj razini predavanja. Tako je bilo u većim centrima i gradovima. Dio tadašnjeg kulturnog kruga na čelu s Izidorom Kršnjavim zagovarao je žensko visoko obrazovanje, ali s ciljem stvaranja dostojnih partnerica tadašnjim intelektualcima, odnosno kako bi visoko obrazovane žene bile dobre odgajateljice i majke.
U Konavlima toga vremena djevojčice su završavale nekoliko razreda osnovne škole. Tek pokoja iz bolje kuće dobila bi priliku za nešto više. Dok su one bile usmjerene ženskim poslovima, udaji, poljoprivredi i pripremi ruha, mladićima bi ipak prilike za daljnjim školovanjem bile brojnije, osobito ako bi pokazali određene talente i sklonosti. Uz pomoć crkve i prijatelja dječacima bi se pružila šansa. No, odlazak djevojčica iz konavoskog kulturnog kruga za školovanjem bila je nemoguća misija dulje vrijeme.
Preuzeto iz: Kapetanić, Niko. 2021. Konavjani, i ovi i oni. Vlastita naklada. Lovorno.
Lažna ili prava potreba za ženskim visokim obrazovanjem u Konavlima dugo je izostala. Doduše, kasnila je i osnovna potreba za obrazovanjem djevojčica. Zakon o obveznom osnovnom obrazovanju donio se 1823. godine, premda dugo nisu otvarane državne škole za djevojčice, a zajedničko pohađanje nastave nije bilo dozvoljeno. Problem ženskog osnovnog obrazovanja rješavao se u Dubrovniku otvaranjem privatnih osnovnih škola za djevojčice kojih je već 1836. godine bilo 5, a u njima je djelovalo 7 učiteljica. Tek školske godine 1837/38. uvodi se dvorazredna nastava u državne škole, a 1873. ženska škola se potpuno odvaja od muške. Tako je bilo u Dubrovniku u koji Konavoke nisu odlazile po redovno obrazovanje – u gradu su bile kao spravljenice, odnosno posluga ili su dolazile sa svojima iz obitelji plasirati poljoprivredne proizvode. Djevojke i djevojčice u Konavlima sve do Drugog svjetskoga rata uglavnom završavaju samo razrede osnovne škole u konavoskim školama. Mnogi roditelji bi tadašnjim učiteljicama i učiteljima donosili darove samo da djevojčice ostanu kod kuće pomagati, a da prođu razrede. Tako i one koje su voljele ići u školu i kojima bi škola išla, nisu uvijek bile te sreće da je i pohađaju. Trebalo je raditi i pomagati odraslima.
No, za sve postoje iznimke, pa tako i za priču o visokom obrazovanju Konavoki u prvoj polovici 20. stoljeća. Lucija Bratoš, rođena 1908. godine na Grudi od oca Miha Bratoša (1865. – 1920.) i majke Marije Bratoš, rođene Mihatović (1875. – 1940.), diplomirala je 1935. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao prva Konavoka. Njene studijske grupe bile su Francuski jezik i književnost sa starim francuskim, Latinski jezik i književnost te Južnoslavenska književnost. Potrebe u Konavlima za ovakvim izborom studiranja zaista nije bilo, pa možemo reći da je ovakav izbor pratila sloboda koju do tada nismo zabilježili. Otac Lucije Bratoš bio je domaćin kuće, poznati trgovac i vlasnik trgovine Bratoš. Miho je umro 1920. godine i nakon smrti upravu kuće i trgovine preuzela je njegova žena Marija, poznatija u Konavlima kao Majo, žena koja je vodila konte o svemu i bila napredna, ispred svoga vremena… Prva je na Grudi nabavila radioprijemnik pa bi ženama koje su prolazile u selo pored njene kuće pustila glasno da slušaju dok se odmore na fontani… I druga kazivanja govore o veličini i snazi ove žene, premda je nama najsnažnija ipak informacija da je kao udovica poslala svoju kćer na studij u Zagreb. Ova žena po svemu se izgleda oduprla uvriježenom i zasigurno je ona zaslužna za odlazak kćeri na studij. Oca više nije bilo, a da se pitalo bližu mušku rodbinu, najvjerojatnije od studiranja ne bi bilo ništa.
Dok je najstariji sin Cvijeto po očevoj smrti preuzeo trgovinu, sestra Lucija je studirala u Zagrebu. Nemoguće nam je znati slatke detalje iz toga vremena, primjerice je li studirala u konavoskoj nošnji ili u civilnoj odjeći, ili kako je uopće izgledao život studentica tada u Zagrebu. Za takva pitanja, nažalost, kazivača više nema. Međutim, po završetku studija bila je poslana po službi kao učiteljica, jednako kao da je završila Učiteljsku školu. Drugi svjetski rat dočekala je kao učiteljica u Lici, u Otočcu, nakon čega se vratila doma, na Grudu. Predavala je u grudskoj osnovnoj školi gdje je upoznala budućeg supruga, profesora matematike Steva Setenčića iz Luštice u Boki Kotorskoj i s njim otišla živjeti u Herceg Novi u Crnoj Gori. Djece nisu imali.
Tako je nekako priča o prvoj našoj diplomantici s Filozofskog fakulteta nestala u mogućnostima koje su se ženama pružale četrdesetih godina dvadesetog stoljeća na našem području. Djevojke su sve češće odlazile na studij iza Drugog svjetskog rata, no tek posljednjih četrdesetak godina broj muškaraca i žena na fakultetima se izjednačio, čak se devedesetih godina broj žena na fakultetima povećao u odnosu na broj muškaraca. No, još uvijek se bilježe podatci koji ukazuju na slabiji položaj žena nakon fakulteta, bilo prilikom zapošljavanja ili u radnom odnosu.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
