Dvadesetogodišnja Dubrovkinja Ivana Mitrović je studentica na drugoj godini Sveučilišta VERN u Zagrebu, a studira Filmsko, tv i multimedijsko oblikovanje. U slobodno vrijeme piše poeziju, vozi motor i auto te se intenzivno bavi fotografijom što je iz samog hobija prešlo u jednu veliku ljubav i posebnu priču. Ivana se nada i kako joj se uz fotografiju smiješi lijepa budućnost, te ostvarenje čitavog niza snova koje umjetnost stavlja kao izazov ispred svakog senzibilnog bića.
A, kad je počela ta njena ljubav prema fotografiji?
–Oduvijek sam sve živo slikavala mobitelom. Znate onu osobu koja svaka tri koraka mora stati i nešto slikati jer joj je zanimljivo ili lijepo… e pa to sam ja! Sa 16 godina sam tati izrazila želju kako bih htjela naučiti baratati fotoaparatom. Dao mi je svoj stari „fotić“ i nakon par okinutih fotografija rodila se ljubav prema toj grani umjetnosti. Profesionalni pogled sam počela imati 2021.god. nakon radionice „Fotografija na mreži“ koju je vodila Glorija Lizde.
Možeš li se sjetiti što si prvo fotografirala i imaš li možda neki posebni afinitet prema motivima, privlače li te portreti, pejsaži, događaji?
-Prvo sam krenula s prirodom. Nevjerojatno je koliko nam zapravo priroda pruža ljepote, ali i inspiracije za umjetnost, a da mi toga nismo ni svjesni. Volim fotografirati i portrete, ljude općenito, životinje pogotovo pse, motore. U zadnje sam počela fotografirati i koncerte što je također jako zabavno, ali i dinamično. Međutim, trenutno mi je zanimljiv sam motiv svjetla, sjena, boja…
Možeš li se sjetiti svoje prve fotografije?
-Nažalost ne mogu sa sigurnošću reći koja je bila moja prva fotografija, no sigurna sam da je bila ili cvijeće u vrtu ili pogled sa balkona na Dubrovnik. Zapravo, od tu kreće ljubav prema pejsažu.
Ispunjava li fakultet koji su upisala tvoja očekivanja?
-Upisala sam Filmsko, tv i multimedijsko oblikovanje na Sveučilištu VERN u Zagrebu. Druga sam godina i za sada sam jako zadovoljna. Sve što naučimo u teoriji profesori se trude pokriti praksom pa smo tako 2023.g. uživo snimali Kliofest u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, bili smo na terenskoj nastavi na HRTu, imamo dosta praktičnih zadataka a uskoro snimamo i naš prvi studentski film. Profesori, osim što su nam uvijek na raspolaganju i što su izrazito pristupačni, znaju što rade, bave se tom strukom pa nam iz prve ruke mogu dati najbolji savjet ili pak kritiku. Ekipa je odlična, ne samo s mog smjera već i ostali studenti VERNa koje sam upoznala putem VERNsporta.
Imaš svoju instagram stranicu… koliko društvene mreže i takvi „kanali“ omogućuju mladom čovjeku da se profilira, privuče pažnju na svoj rad?
-Tako je, vodim instagram stranicu @percepcija_ gdje objavljujem svoje fotografije, videe, poeziju. Društvene mreže mogu itekako proširiti dobar glas, no jednako tako (čak i brže) loš. Stoga je bitno ne širiti govor mržnje i pridržavati se internetskog bontona. Iako je dobro imati ciljanu publiku, ona najčešće pronađe vas, što nije teško s obzirom da smo danas skoro svi na društvenim mrežama. Rekla bih da pratitelji često mogu osjetiti komfort (bio on nekakva emocionalna podrška da se suosjećaju ili pak da pronađu razlog da se dobro nasmiju) na nečijoj stranici, što ih zapravo veže za nju, dijele ju dalje i tako se publika širi, a ponekad na taj način možete doći i do neke poslovne suradnje.
O čemu sanjaš, čemu stremiš, u kojem smjeru idu tvoje ambicije?
-Htjela bih uspjeti u fotografiji, ako se uopće prag uspjeha može definirati, jer jednostavno to je nešto što volim, što me ispunjava. U životu želim i težim k tome da radim ono što volim. Često su same fotografije inspiracija mojoj poeziji. Voljela bih jednog dana raditi u filmskoj industriji kao dizajnerica rasvjete ili redateljica, no… o tom po tom. Velika želja mi je i proputovati svijet, upoznati različite kulture, stvoriti nova poznanstva. Na kraju, voljela bih jednog dana da s ponosom mogu reći kako sam mladost proživjela punim plućima.
Koliko je ova prelijepa dubrovačka arhitektura u kojoj smo rasli utjecala na tvoj osjećaj za lijepo? Što misliš?
-Uvijek sam bila vizualni tip, no kad sam se “ubacila” u fotografske vode postala sam još više, što me zapravo navelo da primjećujem i najsitnije detalje koji krase Dubrovnik. Tek kada se zapravo uvučete u svaku moguću ulicu Grada, prošećete obalom shvatite u koliko lijepom gradu živimo.
