„Moj pokojni otac, među prvima u Župi imao je OPG, u smislu poljoprivredne proizvodnje, a mi smo to naslijedili. Obiteljska je tradicija da držimo i hranimo životinje, prije smo imali i krave, pravili smo svoj sir kao i ostale domaće proizvode. Nastavio sam s tom tradicijom koliko sam mogao. Od te njegove štale napravili smo konobicu, a imamo planove za daljnje širenje. Naravno, kad to budu financije dopuštale“ kazao nam je Pero Miloslavić, inače vozač Libertasa o početku obiteljskog gospodarstva, dok u društvu njegove supruge Marije i njihovih četiriju kćeri ispijamo kavu na taraci obiteljske kuće u Radovini, predjelu Župe dubrovačke.
Kraj je lipnja, sunce je konačno upeklo, no vjetrić i zelenilo koje nas okružuje čine vrućinu podnošljivijom. Konoba o kojoj Miloslavić govori nalazi nam se iza leđa, a do nje vodi popločana kamena staza koja vijuga među voćkama. Na samom ulazu u konobu nalaze se šareni baloni, ostatak rođendanske zabave, održane prije par dana. Ispod nje, na nižoj taraci tik uz povrtnjak iz kojeg gosti ubiru povrće koje potom sami pripremaju, nalazi se nova konoba, u koju je potrebno postaviti stolove i stolice i spremna je za prihvat gostiju, a između njih nova kuhinja koje će mi uvelike olakšati posao. U samom kutu đardina nalazi se kamin u kojem se priprema specijalitet kuće – peka. Osim što mogu kušati specijalitet, posjetitelji mogu kupiti domaće maslinovo ulje i vino te sezonsko povrće i voće. Jedna od atrakcija, kojoj se zasigurno najviše vesele oni najmlađi je i poni Tomo.
Marija Miloslavić, turistička vodičica za engleski jezik pojašnjava da su ugostiteljski dio priče, započeli spontano, a da su ih na to potaknuli gosti koje je vodila, koji su se često raspitivali gdje mogu kušati lokalnu kuhinju. Njihovo domaćinstvo otvorilo je vrata gostima 2017. godine.
„Gosti su me jako često pitali gdje bi mogli pojesti nešto domaće, kao i što bi im preporučila. Naravno, to je peka. Kad bi im rekla da postoji nekoliko domaćinstava u Konavlima, to bi mnogima bilo predaleko. Kad bi to doma ispričala Peru, pita bi me zašto ih nisam dovela doma da im on spravi peku. Tad nismo imali ni načina, a potom smo malo po malo i radi nas samih, jer je ovaj prostor uvijek u suncu, napravili malu konobu i tako smo zapravo krenuli. Kad su ljudi vidjeli prostor, predložili su da ovdje organiziramo i rođendane. Mnoge mame imaju problem s organiziranjem proslava za svoju djecu, pa smo krenuli i s time“ priča nam Marija Miloslavić, a potom priznaje da namjerno nisu puno radili na reklamiranju.
„Svi nas pitaju zašto ne stavljamo puno slika na našu Facebook stranicu. Iskreno, pomalo mi je neugodno fotografirati ljude, pogotovo danas kad je potrebno svakoga prvo pitati za dozvolu, a drugo smatramo da se ne radi o dobroj reklami ako gost odavde otiđe nezadovoljan. Još uvijek nam je najvažnija, ona starinska, usmena predaja. Kod pristupa gostima uvijek polazim od sebe, nudim ono što bi voljela da netko ponudi meni“ zaključuje.
Pero ističe da ono što sami ne proizvode nabavljaju od ostalih OPG-ova.
„Znamo ljude koje hrane blago, znamo kako ga hrane, sami još uvijek ne možemo proizvoditi sve. Kad ljudi čuju obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo pomisle na domaću pomadoru i sir i to je ono što im mi nudimo. Ne poslužujemo ništa iz butige.”
Kad su u pitanju prvi gosti, ističu da je bila riječ o gostima koje je Marija vodila.
„U neformalnom razgovoru sam spomenula konobu i oni su inzistirali da dođu, vide i nešto pojedu. Bili su oduševljeni i preporučili su nas svojim prijateljima. Pomalo se pročulo i za nas su saznale i neke agencije. Sve to veže jedno drugo. Fala Bogu i Miloslavića je puno, pa jedni druge preporučujemo.“
Kad su domaći proizvodi u pitanju, obitelj Miloslavić se može pohvaliti vlastitim maslinovim uljem, vinom, sezonskim povrćem, domaćim pršutom i pancetom, koje nažalost ne suše u Župi, već u Konavlima.
„Klima se promijenila, sve je toplije, u Župi se teško može napraviti kvalitetan pršut, zato mi svoj šaljem na sušenje na više, u Stravču“ priča nam Pero.
Kad je u pitanju gastronomska ponuda, ističu da nema potrebe za eksperimentiranje, već da gostima nude hranu autentičnu za ovaj kraj. OPG Miloslavić specifičan je po tome što svoje goste uključuju u pripremi hrane i održavaju svojevrsne kulinarske tečajeve.
„Dosad smo imali nekoliko takvih grupa. Nastojimo ih na neki način zabaviti i uključiti ih u pripremu jela. U vrtu sami uberu povrće koje će potom i pripremiti. Gosti nam zapravo pomognu s pripremom, započnu jelo potom dalje nastave sa svojim programa, mi dovršimo i kad se vrate dočeka ih spremna trpeza. Od jednostavnog obroka pokušamo za njih napraviti istinski doživljaj“ pričaju nam Miloslavići, a Pero ističe da svi mi doma zapravo kvalitetno i dobro jedemo.
„Jedino što mi trebamo napraviti je gostima ponuditi i približiti hranu koja je svakodnevno na našem stolu“.
OPG Miloslavić obiteljski je pothvat. Supružnicima pomažu i njihove četiri kćeri; Mara, Nevia, Perica i Nika.
„Poslovi su podijeljeni, po uzrastu naravno. Nevia, je stručnjak za razne vrste popriguša, Mara je više za donijeti i odnijeti, pospremiti i oprati što treba. Iako su još male i Pere i Nika žele pomoći. Tako da nam Pere u maloj bročici nosi led i daje jabuke Tomu, našem poniju“ pričaju ponosni roditelji.
Uz to djevojke, odnosno djevojčice jedva čekaju obući župsku narodnu nošnju, kako bi prezentirale dio kulturne baštine gostima, a Nevia koja svira flautu te je na natjecanjima osvojila više nagrada gostima zna i zasvirati, ali kako roditelji ističu, sve je to na dobrovoljnoj bazi, ako ih je volja.
Miloslavići ističu kako ih je kriza koronavirusa natjerala da malo uspore životni ritam te da se posvete više poljoprivredi, što prije uz svoje poslovne obaveze i mnogobrojne obveze svojih kćeri nisu stizali.
Vidljivo je da su Miloslavići s velikom ljubavlju i pažnjom uredili konobu. Među brojnim ukrasima posebno se ističe preša za vino, koja kako su nam ispričali nije karakteristična za dubrovački kraj, već je dopremljena iz Bednje, ali su smatrali da bi se lijepo uklopila u prostor.
„Imamo prijatelja u Bednji i jako smo dobri, već se godinama posjećujemo i jednom prilikom mi je rekao da prešu ukrcam na kamion i odvezem u Župu. Naravno, trebalo ju je malo restaurirati kako bi je doveli do današnjeg stanja, ali gostima je interesantna“, dok Marija dodaje da je po nekim istraživanjima za koje je čula u Župi postojalo nekoliko sličnih preša te da su ih posjedovale samo imućne obitelji, ali da ih sama nije nigdje vidjela.
Miloslavići ponosno ističu da mi je puno draže čuti pohvalu od domaće čeljadi, nego od turista.
„Strance je lakše očarati, a domaći su zahtjevna publika. Naš mentalitet je zahtjevan, uvijek tražimo dlaku u jajetu. Stranci, ako ćemo biti pošteni ne znaju toliko o našoj kuhinji, naši ljudi pogotovo oni sa sela koji imaju i svoje proizvode znaju prepoznati kvalitetu, stoga nam je njihova preporuka i veći komplimenat“ govori nam Marija.
Priznaju i da bi im bilo teško pohvatati sve da njihovi primarni poslovi nisu doživjeli pad zbog koronavirusa.
„Dosta ljudi koji imaju svoj OPG doma imaju i starije ukućane u mirovini, koji se mogu baviti zemljom, dok se mlađi bave ugostiteljstvom i komunikacijom s gostima. Perov pokojni otac se prije primarno bavio baštinom, a mi smo mu bili ispomoć, a sad kako njega više nema sve je palo na nas. Jako je teško to sve uskladiti, pogotovo ako držite životinje radi mlijeka. Njih se svaki dan, neovisno o ostalim obavezama treba pomusti. Nema godišnjeg, Uskrsa ni Božića“ govori Marija, a Pero dodaje da su do prije par godina držali junicu, i to zbog mesa. U planu im je polako vratiti životinje na svoje domaćinstvo.
Prije par godina Miloslavići su morali dobiti dozvolu od resornog ministarstva kako bi zaklali kravu te je zbog zakonskih izmjena nisu smjeli zaklati doma, već im je jedina opcija bila poslati životinju u klaonicu na Korčuli ili Metkoviću, zbog čega su morali platiti troškove prijevoza, kao troškove dovoza mesa u hladnjači.
„Za jedno grlo to su ogromni financijski troškovi, u potpunosti je neisplativo, zbog toga su mnogi odustali od držanja stoke. Ljudi su odustali i po dolasku velikih trgovačkih lanaca u Župu i njihovog jeftinog mesa. Prije smo hranili od 70 do 80 svinja i u jednom periodu je bilo skoro po nemoguće prodati polovice. No, čini nam se da se u posljednjih par godina stvari mijenjaju na bolje. Sve više ljudi i to mladih želi na svom stolu imati domaće proizvode“ zaključuju.
Kad je u pitanju ovogodišnja turistička sezona ona je neizvjesna i za ovo malo obiteljsko-seosko domaćinstvo, ali supružnici zadržavaju dozu optimizma.
„Idući vikend imamo dvije rezervacije, imamo i neke najave za preko tjedna. Imali smo i nekoliko upita stranih gostiju putem maila, ni sami ne znamo kako su do nas došli. Ne znamo ništa sigurno, ali nadamo se da će posla ipak biti. Naravno, to neće biti lanjskoj razini. Na samom početku korone, u trenutku potpune neizvjesnosti, više smo se posvetili poljoprivredi“ kaže nam Marija.
Na naše pitanje što ih čini zadovoljnima u ovom poslu supružnici Miloslavić jednoglasno odgovaraju – zadovoljstvo naših gostiju kao i činjenica da je obitelj na okupu.
„Radimo na svomu, bavimo se poslom na zraku i cijela obitelj je na okupu. I pri radovima u vrtu se zabavljamo i zafrkavamo, nema veće sreće od toga“ zaključuju.
FOTO: Dubrovniknet team, obitelj Miloslavić
