Žarko Dragojević je u velikom intervjuu objavljenom na telegram.hr predstavljen kao iznimno zahvalan sugovornik i renesansni čovjek koji žarko prži na sve strane: kao karizmatični frontmen s bendom Embassy 516 upravo je objavio novi studijski album “Trans”, puno komponira za teatarske predstave, te je u iščekivanju svog prvog romana “Prolaz na jugoistok”, žestoke noirovske priče o lošem predatorskom društvu ogrezlom u teror i pohlepu.
Pa u dijelu intervjua u kojemu govori o romanu kaže:
-Cijeli je roman zabilješka lokacija koje sam vidio i posjetio, valjda devedeset devet posto opisanih staza koje je pregazio Filip sam utabao ja osobno. Naravno, situacije su podebljane kriminalističkom pričom, ali granice su moja realnost kao, naravno, i svih drugih ljudi na krajnjem jugu. Dubrovnik je tek nedavno pripojen državi Pelješkim mostom, pa nakon trideset pet godina života konačno ne moramo razmišljati o fizičkoj granici, bar s te sjeverozapadne strane. Često znam istaknuti kako je ovo područje jedna vrsta Bermudskog trokuta, svima zanimljivo i na prvi pogled čarobno i bogato, ali tko se zadrži na dulje vrijeme, osjeti tu težinu koja se nadvija poviše mora i Srđa. Kada spominjemo feudalizam, osjećam da smo mu bliže nego ikad. Srednja klasa kao da sustavno izumire, nesrazmjer je onih koji imaju previše i premalo. Klaustrofobija je možda najbolja riječ, jer društvo kao takvo pati od niza sindroma i prestrašeno srlja iz dana u dan, s nizom kolektivnih i privatnih problema koji se samo guraju pod tepih a na vanjštini se stvari uljepšavaju. Suočavanje je postalo endemska vrsta – rekao je Žarko Dragojević o svom romanu prvijencu “Prolaz na jugoistok” koji bi trebao izaći do kraja godine.
O Gradu između kaže:
– Priča oko Dubrovnika se ponavlja uvijek iznova, bar tako nekako nas povijest uči. Onda kada i izgleda da je Grad pred potpunim kolapsom ili će potonuti u more, on sve iznenadi i izdigne se iznad situacije, ako to možemo tako nazvati. Ljudi koji su tu rođeni imaju dvije opcije, ostati “unutar zidina”, ili ih nadići kako najbolje znaju. Često sam o tome govorio javno, i pred kolegama u kulturi kao jako mlad čovjek, pa sam naišao na poglede neodobravanja, ali s druge strane i na podršku onih koji razmišljaju jednako. Identitet će u svakom slučaju ostati barem kroz vizuru Grada, dok je u duhu ljudi teško projicirati što nosi budućnost u vidu novih generacija građana. Već sada gubimo bitku s javnim prostorima, precijenjenim kvadratima i slično, to je itekako vidljivo. U velikom smo zaostatku, ali na to ne mogu preko noći utjecati ni politika ni pojedinci. Pristali smo na demokraciju i kapitalizam, a realnost je da odlučuje onaj tko ima novac. Privatni kapital nekolicini materijalno raste, ali na ulicama ga u kolektivnom duhu ljudi ima nažalost sve manje. Ja sam ipak vječiti pozitivac i optimist, reklo bi se “svak’ dobije onoliko koliko može podnijet”, a Dubrovnik je kroz stoljeća izdržao i teže bitke od ove sadašnje kojoj svjedočim. S druge, poticajne strane, Grad Dubrovnik za kulturu izdvaja velika proračunska sredstva, postoji zbilja niz potpora za umjetnike i autore, pa je tako i ovaj roman u izdanju Art radionice Lazareti i Audiovizualnog centra Dubrovnik dijelom podržan sredstvima s javnog poziva Upravnog odjela za kulturu i baštinu.
Cijeli tekst pročitajte na: telegram.hr
