Nikad u životu nisam poželjela biti voditelj, manager, direktor, niti predsjednica ničega. Biti u vodećoj poziciji mi se uvijek činilo nezahvalno, osim za one koji imaju jako veliki ego a jako malu savjest, pa to onda bude neka egu mila priča.
Naravno da u svijetu ima bezbroj istinskih leadera, to je samo bio moj automatski stav prema temi, koji vjerojatno vuče korijene iz odrastanja u sutonu komunizma.
Ali, kako to u životu biva, put me je već u ranim tridesetim počeo gurati u tom smjeru, čak se i magisterij koji sam igrom slučaja upisala umjesto klasične bihevioralne psihoterapije događao na faksu koji se zvao Leadership Institute of Seattle. Učili su nas vještinama vođenja u grupama i organizacijama, a ja sam se često pitala kako sam i zašto upala baš tamo. Osjećala sam se kao riba na suhom.
Nekako mi je bilo draže biti u pozadini i pustiti klasičnim “liderima” (čitaj: muškarcima) da vode. Činilo mi se da njima to ide bolje i prirodnije.
Tek na drugoj godini tog programa, kad smo u jednoj sedmodnevnoj praktičnoj vježbi morali pokazati svoje vještine upravljanja i podizanja “firme” od prvotne ideje do tržišta, pokazalo se na praktičnim rezultatima da su moje vještine zapravo dale puno bolje rezultate od onih “firmi” koje su vodili muški kolege ili kolegice koje su godinama usavršavale baš te muške vještine upravljanja u klasičnim korporacijama.
Moja “firma” (stvorena, dakle, samo za kontekst i potrebe ove vježbe ali u stvarnim uvjetima “tržišta” i za stvarne novce) jednostavno je bila najuspješnija po svim postavljenim kriterijima. Kriteriji su bili zarada, zadovoljsvo članova tima, zadržavanje originalnih zaposlenika i akvizicija novih njihovim dobrovoljnim prelaskom kod nas, zadovoljstvo uslugom od strane kupaca na “tržištu”, kao i ocjena ekološkog otiska našeg poslovanja (najmanje otpada).
Cijeloj toj svakako neočekivanoj priči, finalni prevrat dala je odluka voditelja programa da, usprkos najboljim rezultatima, moja izvedba nije bila dovoljno dobra i da moram ponoviti vježbu sljedeće godine.
Činilo im se da bi moj iznimno ženski kolaborativni stil vođenja trebalo ipak kroz vježbu zamijeniti klasičnim vještinama upravljanja poput jasno definiranog autoriteta nad grupom, jasnije hijerarhije donošenja odluka, te jasnije komunikacije procesa, redoslijeda koraka i očekivanja “podređenima”.
Ta je ocjena značila da bih magistrirala godinu dana kasnije, pa je, pored naravno mene, i cijeli naš kolektiv bio šokiran takvom odlukom. U američkoj biznis kulturi, rezultati su jedino važno, a naši rezultati pokazali su da, kakav god bio, ovaj pristup funkcionira bolje.
Do te mjere je revolt eskalirao, da su moji muški kolege na sljedeći modul donijeli jednu knjigu koja se zvala “The Female Advantage: Women’s ways of leadership”. Knjiga je bila jedna case studija upravljanja koja je analizirala stilove 4 isključivo ženske firme tog vremena (1990.-te). Pronašla je neočekivane zajedničke kvalitete koje su bile radikalno drugačije od načina upravljanja u tradicionalnim korporacijama.
Jedna recenzija te knjige ukratko kaže “U svojoj bestseler knjizi iz 1990., Sally Helgesen otkrila je da muškarci i žene pristupaju poslu na bitno različite načine. Mnoge od ovih razlika imaju jasne prednosti za žene, koje su izvrsne u vođenju organizacija koje potiču kreativnost, suradnju i intuitivnu moć donošenja odluka, što je neophodno za tvrtke dvadeset i prvog stoljeća. Helgesen otkriva da organizacije koje vode žene nemaju oblik tradicionalne hijerarhijske piramide, već više nalikuju mreži, gdje vođe posežu lateralno, a ne prema dolje, kako bi formirale matricu međusobnog povezivanja izgrađenu oko središnje svrhe. Strategija umrežavanja koncentrira moć u središte približavanjem drugih i stvaranjem zajednica u kojima je dijeljenje informacija ključno.”
Knjiga je bila revolucionarna, ne samo za moje shvaćanje svog pristupa vođenju, već i za samo poimanje kurikuluma koji je škola prenosila i našu zajedničku interpretaciju riječi “leadership”.
Ja sam ipak prošla godinu, no mentori su mi na potpisivanju magistarskog rada rekli da ipak moram shvatiti da u “muškom” svijetu korporacija neću lako, pa da radije tražim drugi put.
Uzela sam to k srcu i nisam dana provela ni u jednoj klasičnoj korporaciji. Radila sam u tradicionalno “ženskim” ulogama učiteljice, mentorice, i razvoja ljudskih potencijala.
Moja prva leadership pozicija bila je desetak godina kasnije u jednoj iznimno ženskoj organizaciji, gdje me je kao prvi projekt dopala organizacija jednog kompleksnog višednevnog eventa za 1000 ljudi. Još jednom se pokazalo da moj naoko kaotični i vrlo horizontalni stil vođenja daje iznimno dobre rezultate, i uslijedilo je još nekoliko velikih evenata, i pozicija direktorice razvoja zajednice.
Život me je onda odnio u drugom smjeru, naime natrag u Hrvatsku gdje su stvari krenule drugim putem.
Ovi znakoviti trenutci na mom putu bili su dosta stresni, nisu baš bili moj svjesni izbor i nisu nešto hranili moj ego, niti su odgovarali mojoj viziji sebe oblikovanoj klasičnim patrijarhalnim odgojem i kulturom.
No sad vidim da su me doveli ovdje gdje trenutno jesam, a to je da kreiram svoj prvi “poduzetnički” pothvat. Meni osobno ta riječ znači samo to da je preživljavanje projekta na kojem radim ovisno najviše o meni, kao “poduzetnici” projekta studija i zajednice Elixir Vitae, i da sam opet „zapela“ u toj lidership poziciji.
Nije mi se baš svidjela ni titula ni doživljaj poduzetništva, no vodi me naprijed neki uporni osjećaj da je sve to što sam prošla bilo u svrhu nečega čemu pravo vrijeme tek sad dolazi i da je važno da ustrajem.
U procesu osvještavanja tog svog puta i načina, nameće se stalno iznimna vrijednost podrške kruga i zajednice, i važnost umrežavanja i suradnje za budućnost poduzetništva, ekonomije i društva uopće. Čini mi se da bi to mogla biti poanta cijele priče.
Iz mnogih razgovora na ovu temu, izrodila se tako ideja jednog proces kružoka žena poduzetnica koji bi služio upravo tom verbaliziranju i kristaliziranju svojih vrijednosti, svog načina, i svog puta, koji je drugačiji od klasičnog puta poduzetništva kakvog nas uče konzultantske teorije i radionice o poduzetništvu.
I opet kroz tu žensku mrežu suradnje, došla je do mene jedna konzultantica i coach, baš kao karika koja je nedostajala da taj kružok dobije svoju formu i metodologiju.
Krećemo kroz par tjedana u pilot program koje će trajati šest mjeseci, a cilj mu je otkriti koje nas nesvjesno naslijeđene ideje i vjerovanja sputavaju, kako izgleda naš autentični način i koje nas vrijednosti vode tim putem, te kako se jasnije voditi tim vrijednostima. Nadamo se da ćemo kroz podršku, zrcaljenje, dijeljenje i verbaliziranje onoga što intuitivno osjećamo, podignuti plimni val koji će pogurati ne samo individualne „brodice“ svih sudionica, već i u našem kolektivu aktivirati lakši put onima koje tek dolaze.
Ako vam zvoni ova priča i na početku ste (ili na nekom od žešćih uspona) svog poduzetničkog puta, pridružite se uvodnom krugu 9.12. Ova priča je u svojim početcima i kreiramo je zajedno vođene stvarnim stanjem na „terenu“ naših kreacija.
