Naša sugrađanka Dora Orešić je znatiželjna kreativka i Nakitich koji izrađuje je našao svoj put do dama sa stilom, a može se pronaći u Dubrovačkoj kući koja nudi izvorne dubrovačke suvenire i umjetnine. Dora je i veoma otvorena za razgovor o dijabetesu, od početka studija njenom životnom pratitelju s kojim je naučila živjeli, bez ograničenja i punim plućima. Danas je dan na koji se obilježava Svjetski dan dijabetesa, a do Dore nas je doveo upravo njen Nakitich. Jer kome bi drugome, osim Dori, mogla na pamet past ideja da od ampulica za inzulin napravi predivne privjeske za ogrlice?!
Dora Orešić, svestrana djevojka koju su odredili kućni odgoj i kreativa upisana u obiteljski DNK
Dakle, kreativna kakva već jesi, ampulice koje ti služe za dijabetes, ti si pretvorila u nakit… pa, kako ti je to palo na pamet?
-Jedna sam od onih ljudi koji nikad nisu s mirom, uvijek nešto radim s rukama, rastavljam, sastavljam, volim vidjeti kako stvari funkcioniraju. Kad sam potrošila svoj prvi inzulinski pen rastavila sam ga da vidim što se tu nalazi, a kad sam vidjela tu staklenu ampulicu odmah sam znala da moram napraviti nešto od toga. Inače volim raditi nakit od raznih materijala koje nađem i recikliram. Našla sam neke metalne kapice koje koristim za druge vrste nakita i napravila malenu ružicu od polimerne gline. Prvu sam napravila 2011.god i još uvijek mi je jedan od najdražih komada nakita, jer na neki način predstavlja dio mene.
Obilježava se 14. studenog Svjetski dan šećerne bolesti, pa je korisno čuti kako je živjeti uz dijabetes kao životnog pratitelja? Kad si i kako otkrila da imaš dijabetes?
-Dijabetes sam otkrila na početku faksa. Prvi od siptoma mi je bila ogromna žeđ, pila sam litre i litre vode, bila sam gladna, umorna i razdražljiva. Otišla sam svom obiteljskom liječniku dr. Johnu koji je odmah posumnjao na dijabetes, i stvarno mu moram zahvaliti na velikoj pomoći i podršci i u tom trenutku i u svakom daljem koraku u očuvanju mog zdravlja.
Na početku sam to dosta olako shvatila, a i nisam bila dobro pripremljena za to, nisam imala edukaciju kakvu imam danas a nisam ni imala inzuline kakve danas imam. Dovela sam se u stanje dijabetičke ketoacidoze koja je bila grozno stanje koje ne bih poželjela nikome. Nakon toga se sve promijenilo, saznala sam da imam tip 1 a ne tip 2 kao što smo do tada mislili. Dobila sam novu terapiju dugo i kratkodjelujućim inzulinima, puno bolju edukaciju i uvid u ono što mi se može dogoditi ako se ne pripazim. Nije mi bio lagan prijelaz, ali naviknula sam se. Danas mi to nije toliko opterećenje, već usputna stvar u životu.
Kakva je percepcija ljudi o dijabetesu, koliko je realna slika u javnosti o toj bolesti?
-Ljudi se često užasavaju kad čuju da imam dijabetes, jer imaju percepciju bolesti kakva je bila kad su njihovi djedovi i bake oboljeli. Danas imamo revoluciju u održavanju dijabetesa pod kontrolom. Inovacije su gotovo svakodnevne, od raznih vrsta glukometara, senzora koje možete očitati mobitelom da vidite kakva je razina glukoze u krvi, alarma za visoke i niske razine, nove vrste inzulina, inzulinske pumpe i puno bolji pristup informacijama nego što je to bilo i do prije 5-10 godina. Po meni jedna od najrevolucijonarnih inovacija je baqsimi glukagen u spreju, on se koristi kad osoba padne u tešku hipoglikemiju i gubi svijest. To uvelike olakšava pomaganje osobi jer se samo poprska u nos i djeluje doslovno u nekoliko sekundi, ovo je naročito važno za djecu koja ne prepoznaju uvijek znakove hipoglikemije, a pomoću ovog lijeka njihove tete u vrtićima i učitelji/ce im mogu spasiti život u jednom koraku bez korištenja kompliciranog glukagen kit-a. Na žalost nedavno je za osobe starije od 16 godina uvedena nadoplata od nešto više od 40 eura.
U svakodnevnom životu ja osobno ne vidim neka velika ograničenja. Moram se sjetiti da uzmem sav svoj pribor, da ne zaboravim inzulin i da na opće oduševljenje svih oko sebe uvijek imam nešto slatko u bursi.
Dijabetes je stvar balansa, moraš pazit da šećer nije previsok, ali ni prenizak i to je ono što ljude jako često buni. Mnogo ljudi ne zna da je hipoglikemija (niski šećer) puno opasnija nego kratkotrajni visoki šećer, pa kad vide neku osobu sa dijabetesom da jede nešto slatko skoče na nas misleći da će kod nas komad čokolade ili slako piće izazvati nekakvu strašnu alergijsku reakciju kao u vampira na sunce.
Takvu sliku na žalost često dobivamo iz filmova i serija, pogotovo kad se radi o nekakvoj talačkoj situaciji u akcijskom filmu gdje naravno saznajemo da jedan od sporednih likova ima dijabetes, ali nema inzulin i umrijet će u sljedeća dva sata ako junak ne spasi situaciju. Nama je to nekad smiješno, ali ljudi koji nemaju dodir s dijabetesom zapamte podatke iz takvog filma pa se nerijetko događa da netko osobi u hipoglikemiji da inzulin.
Moram napomenuti izrazito pozitivan primjer medija, a to je portal nainzulinu.com na čelu s Davorom Skeledžijom koji svakodnevno pišu o problemima osoba s dijabetesom, raznim inovacijama u dijagnostici i liječenju i razne pozitivne priče ljudi s dijabetesom, kao što su vrhunski sportaši i sl. Izrazito se zalažu da dobijemo prava na nove lijekove i pomagala i donose samo točne i provjerene informacije, o kojima onda mogu razgovarati sa svojim liječnikom.
Koliko je važno raditi na prevenciji?
-Prevencija dijabetesa je izrazito važna, a počinje od edukacije. Zdrava prehrana, fizička aktivnost mogu smanjiti pojavu dijabetesa tipa 2, ali pretilost i neaktivnost nisu jedini razlozi oboljenja. Prevencija bi trebala početi od malena, kroz obroke i sportske aktivnosti u školama i kod kuće. Na žalost danas je „zdravija“ hrana sve skuplja u odnosu na jeftinu brzu i obično masnu hranu. Živimo u nekom neobičnom dobu gdje sve manje imamo vremena za sebe pa često pribjegnemo nekom fast foodu, pekari i sl. Ne govorim da te stvari ne smijemo jesti, ali mislim da bi to trebala biti iznimka, a ne svakodnevna pojava. Osim hrane i tjelesne aktivnosti stres je isto jedan od mogućih faktora, a danas ga je gotovo nemoguće izbjeći. Također postoji određena stigma prema osobama s tipom 2, jer postoji neka percepcija da su si to sami napravili, a zapravo ima jako puno faktora izvan njihove kontrole koje doprinose toj bolesti.
Što bi poručila osobama kojima se dijagnosticira bolest i koje uhvati panika u prvom trenutku?
-Kao i kod svake bolesti važno je uhvatiti što prije da bi se smanjile moguće komplikacije, a ako vam se i otkrije dijabetes ne paničarite. U početku može biti teško i trebat će malo vremena da se naviknete na to, ali to brzo postane još jedna rutina u životu i stvarno nije strašno. Čak ni inzulin koji je ljudima često bauk. Naučit ćete čitati deklaracije na hrani i vagati sve što planirate pojesti, a onda nakon malo prakse dovoljno vam je baciti oko na tanjur i znati točno koju dozu treba uzeti, a iglice su toliko tanke da ne osjetite. Prvi put kad sam trebala sama sebi dati inzulin bilo me toliko strah da sam zatvorila oči, ubola se i trbuh i onda morala otvorit oči jer nisam osjetila iglicu pa nisam bila sigurna da sam je uopće stavila na pen. Danas si mogu dati inzulin u gotovo bilo kojoj situaciji i pred društvom, bez da se skrivam.
