Marija Grgurević, vlasnica holističkog centra Elixir Vitae u Župi dubrovačkoj proučava jogu već tridesetak godina i proteklih je dana bila česta adresa za naše brojne sugrađane koji su joj se obraćali s pitanjem – što je zapravo joga i kosi li se stvarno s religijom katolika.
Marija je o tome u svom blogu progovorila detaljno i promišljeno.
Evo teksta:
Svi su se uzvrtjeli oko nedavne afere neke časne koja je, navodno, pred razredom djece jogu proglasila prizivanjem vraga, i naglasila da to može prouzrokovati samoubojstvo.
Telefoni sad zvone na sve strane, društvene mreže grme od komentara. Ali i treba se uzvrtjeti, utjerivanje straha u kosti kao način odgoja trebalo bi biti prevladano. Nadam se da će doći do nekih sankcija.
Stvarno je dosta, nije više srednji vijek, a mi nismo katolička država koja može po noći zatvoriti vrata od grada svima koji nisu katolici. Ulice su nam pune muškaraca tamne puti koji grade i popravljaju naše ceste, a mi učimo djecu da je njihova kultura prizivanje vraga? Nema smisla. Ne može se tako ophoditi s ljudima. To je definitivno prizivanje vraga.
Ja imam holistički fitness studio u kojem je joga jedna od osnovnih praksi. Trideset godina proučavam jogu i dovela me je tu gdje jesam. Volim jako svoj posao i mislim da radim njime puno dobra. Ne petljam se u posao časnih sestara. Svi imamo svoje mjesto i fali nas u svim domenama.
Ali pitaju me sad stalno ljudi, što je zapravo joga i kosi li se stvarno s religijom katolika.
Joga je izvorno jedan udžbenik postulata i praksi koje su praktikanta trebale odvesti u direktni doživljaj božanske jednote.
Joga je postojala i prije nego se na svijetu pojavila religija. Religija nastaje dolaskom patrijarhata i pojavom svećeničke kaste koja je nametnula svoje posredništvo između čovjeka i Boga.
Iz tog razloga joga se kosi s religijom, izravno. Ne zato što zaziva vraga, nego zato što je svrha i cilj joge direktni put ka samoostvarenju, postizanje blaženstva kroz spoznaju da smo božansko biće utjelovljeno u materijalnom.
A kršćanstvo to ne dozvoljava. Bog je jedan i čovjek nije bog. Osim Isusa. Ali čovjek može postati svetac. Tako da je sve opet stvar semantike, po mome mišljenju.
Semantika je mentalna i sama sebi dovoljna, a sve na ovom svijetu živi da evoluira. U tome je bit.
I joga danas prolazi svoju transformaciju. A čini mi se da je tu možda jedan zanimljiv ključ cijele ove priče…
Naime, originalnom jogiju prije 3500 godina, put je bio da nadvlada svoje tijelo, da toliko usavrši dah i koncentraciju da može svojom voljom upravljati svojim fizičkim sustavima. (Zvuči poznato? Da, Wim Hoff je moderna inkarnacija izvornog jogija).
Svrha je bila nadići patnju koju uzrokuje svjesnost koja je zaglavila u materijalnoj dimenziji (mater, majka, ženski aspekt svemira), i time postići jednotu s Bogom (muškim aspektom svemira).
Iznenada, negdje od 90.-ih godina prošlog stoljeća u SAD-u, u svijetu joge izniknuo je jedan novi trend koji je eksplodirao kao požar u borovini. To je trend „flow“ stilova, joge koja je sve više i više postajala „ples“ daha kroz pokret.
Sve manje se pričalo o nadvladavanju patnje, a sve više o radosti svjesnog postojanja. Struktura prakse sve više postaje slobodna interpretacija i stvar stila svakog instruktora, a ideju forme i discipline zamjenjuje motivacija želje za divnim osjećajem koji daje ta praksa utjelovljenja (Zvuči poznato? Da, to je sad izrazito ženski princip i on iznenada preuzima ovu tradicionalno mušku praksu).
Poze u flow stilu se više ne zadržavaju, već samo teku iz jedne u drugu, povezane dahom. Ekstremno strukturirana i spora praksa Ashtanga yoge prerasla je kroz Vinyasa Flow u sve više plesne i spontane stilove kao što su Prana Flow i Acro Yoga. Kroz 2000.-te izniču i beskrajni drugi „fusion“ stilovi koji inkorporiraju sve više fluidnog ne-linearnog pokreta koji nikad nije bio dio klasične joge.
Razlika je, ne samo u izgledu stilova, već i u samoj primjeni prakse. Put više nije nadvladati i prevladati tijelo kao sinonim za patnju, poanta postaje dublje utjelovljenje, svjesna igra duha u fizičkoj materiji (ženskom elementu). Ženska domena u jogijskoj filozofiji je upravo to, kreacija, stvaranje, život, pokret… Muška domena je svjesnost, nemanifestirana energija, sve što nije materijalizirano, mir beskraja u svemiru.
Nakon nekoliko tisuća godina bavljenja tim povratkom u mir i prazninu beskraja, joga postaje „ženska“ disciplina utjelovljenja i svjesne kreacije, i to baš u ovom vremenu kad se strukture patrijarhata urušavaju.
Zanimljivo je i to da je prema nekim nedavnim arheološkim otkrićima ona to možda nekad izvorno i bila. Naime, figurice na prapovijesnim pločicama koje prikazuju prve prikaze joge, tisućljećima su se smatrale muškim, no nedavno su arheolozi uvjerljivo pobili tu teoriju.
Izvorni jogin je izgleda žena.
E sad, možda baš u tom grmu leži zec…. Znamo da je religija patrijarhata ženu poistovjetila s vragom i odlučila je kazniti tako što joj je oduzela vlasništvo, prava, duhovnost, pa čak i djecu koja od tad pripadaju ocu i njegovoj liniji, i potisnuti je u sekundarnu ulogu sluge.
Tako da je časna možda upravo to i htjela reći? Ono što joga sad jest je povratak na ženski princip mudrosti i snage. Sigurno ima ljudi kojima to još uvijek ne zvuči ispravno.
Neka me ispričaju prastari rishiji za ovu veoma slobodnu interpretaciju njihove ostavštine… zahvalni smo im beskrajno za divnu praksu joge i za sve što nam svakodnevno otvara i daje, a na čitatelju je, naravno, da za sebe odabere s kojim putem najviše rezonira.
