Još od prvih izbora za Dalmatinski sabor 1861. godine konavoska politička zbilja počela se dijeliti u dva tabora. Tako su prvi suparnici na izborima bili autonomaši i narodnjaci. Kasnije će tu ulogu preuzeti pravaši i srbo-katolički pokret. Nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS, Konavljani sve do 1926. godine nisu birali općinske predstavnike. Naime, posljednji općinski izbori provedeni su prije Prvog svjetskog rata 1913. godine, a nakon toga su općinama upravljali komesari. Takva situacija bila je donekle razumljiva za vrijeme rata, kada je velik broj glasača bio na bojištu (žene još nisu imale pravo glasa). Ipak, nakon završetka rata Dalmacija će kao pokrajina najduže u cijeloj državi ostati bez demokratski izabranih općinskih vijeća.
Usprkos čestim molbama stanovnika da se komesarijat ukine, do prvih općinskih izbora nije došlo sve do 1926. godine. Još 1925. godine mnoge su molbe iz Dalmacije da se ukine služba komesara, a tako i ona stanovnika Močića: 12 godina oduzeli su nam općinsku upravu. Na općine partije postavljaju svoje ljude da bez savjetodavajućeg tijela općinara sude ovom tužnom narodu. Kod nas se dosad izmijenilo pet komesara. Općinski porezi sveli su naš tužni narod u veliki očaj. Drugim riječima, komesari su uglavnom bili članovi vladajuće stranke, odnosno vlade, postavljeni bez izbora i svojim djelima nisu odgovarali narodu nego vladi, što je ostavilo prostora za manipulacije.
Podržavanje vladajuće strukture vlasti na čelu s Narodnom radikalnom strankom u ovom razdoblju bilo je izrazito korisno, naročito za one koji su se bavili velikim poslovima ili su obavljali državni posao. Premda nije sa sigurnošću dokazano, čini se da je postojala doza prisile kao što su prijetnje otkazima i slično. Cavtat je tada već bio razvijena mala luka, turističko odredište, ali i centar administracije Općine još od prije Prvog svjetskog rata. Zbog toga ne iznenađuje da je najveći broj radikala bio iz Cavtata. Za razliku od ostatka Konavala, gdje se većina stanovništva još uvijek bavila isključivo poljoprivredom i sitnom trgovinom pa su i na politiku gledali drugačije, velik broj Cavtaćana gotovo je ovisio o dobrim odnosima s vladajućima. Naravno, osim oportunističkih simpatizera ili članova, neki su radikale podupirali iz uvjerenja, dok je jedan od vođa konavoskih radikala, Štefi Račić bio obiteljski povezan s predsjednikom NRS-a, Nikolom Pašićem.
Nakon Prvog svjetskog rata više je stranaka nastojalo osvojiti naklonost Konavljana, ali se već sredinom 20-ih godina jasno vidjela prevlast simpatizera HSS-a, odnosno radićevaca. Premda je u gotovo svakom selu bilo radikala, kako doznajemo iz kazivanja, u bojim kućama su bili za radikale, ali svi iz manjih kuća su bili za Radića. Animozitet koji se stvorio između dvije strane najbolje se vidi u predizbornim zastrašivanjima i potkupljivanjima. Kazivači pamte: pokonjem đedu su dolazili pred izbore i davali vreću muke da glasa za radikale, a on im je reko da nije još umro od gladi pa neće ni sad. U kući bila glad velika, zrna śenice nije ostalo, ali on se nije cio prodat. Zbog ove podjele događalo se da bi u istom selu često živjela dva svijeta. Tako je nakon atentata na kralja Aleksandra došla u suzama jedna śuśeda drugom i kaže plačimo Mare ubili su nam kraja, a ova njome oman odgovorila ‘ako su tvoga moga nijesu.’
Ipak, odnosi Cavtata i ostatka Konavala, kada je politika bila u pitanju, bili su intenzivnijeg animoziteta. Do 1926. godine, općinski komesar bio je radikal, uglavnom iz Cavtata, a nakon toga na vlast dolazi HSS. Ono što je posebno uzdrmalo normalne odnose bilo je ubojstvo Stjepana Radića u skupštini 1928. godine, nakon kojega je već početkom iduće godine uvedena diktatura i na čelo Općine ponovno dolazi komesar. Premda je diktatura službeno ukinuta Oktroiranim ustavom 1931. godine, na izborima 1931. i 1933. godine moglo se glasati samo za vladinu listu. Prvi općinski izbori održani su dvije godine nakon atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, odnosno 1936. godine. Najviše glasova u konavoskoj općini dobio je kandidat Udružene opozicije (predvođena HSS-om). Ipak, u Cavtatu je velik broj glasova pripao kandidatu Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ). Čak je i u Dubrovniku, koji je dugo bio jaka utvrda radikala, prevlast prešla u ruke HSS-a.
Izgubljene pozicije radikali su pokušali riješiti na novi način. Naime, 1937. godine, na svesrdne molbe cavtatskih radikala omogućuje se uspostavljanje cavtatske općine, odvojene od ostatka Konavala. U novu Općinu ušli su Cavtat i Obod, a konavoska općina je prešla na Grudu. Iznenađuje doduše što se slična situacija nije dogodila ni u jednom drugom dijelu dubrovačke okolice gdje je bila jaka radikalna struja, kao na primjer Mljetu. Znatno urušeni odnosi Cavtaćana i ostalih Konavljana doveli su do pogrdnih naziva za Cavtat kao mali Beograd, ili o Cavtate ni selo ni grade, nego jedan pokraj mora smrade. S druge strane, dio Cavtaćana jasno se želio distancirati od konavoskih seljačina. Ovo stanje potrajalo je sve do uspostave Banovine Hrvatske, kada je pred kraj 1939. godine ukinuta Općina Cavtat i pridružena ostatku Konavala.
Navedeni čin opstao je zapamćen kod kazivača kao seljenje Općine na Grudu. Koliko je ovo bio važan događaj u životu Konavljana govori i činjenica da je objavljen veći broj vrabaca, odnosno šaljivih epskih pjesama koje su opisale ovaj događaj. Zanimljivo je kako je barem jedan od tih tekstova napisan iz pera radikala, a poziva na pomirbu. Drugi tekstovi su se oslanjali na prikaz Kosovske bitke, u mnogim dijelovima rugajući se sa sudionicima i jedne i druge strane. Najoštriji tekst prema radikalima objavljen je 1940. godine pod nazivom Nema više bahatoga hoda. U tekstu pisac govori o tome kako cavtatski radikali više ne mogu srbovati, nego su se prisiljeni pokoriti vlasti Grude.
U cjelokupnom razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata Općinom je demokratski izabrano vijeće upravljalo samo od 1926. do 1928. i od 1936. do 1941. godine. Drugim riječima, općinska uprava je više vremena bila pod upravom komesara, negoli izabranih predstavnika. To je dovelo do društveno-političkih podjela u Konavlima, a teška ekonomska situacija 30-ih godina dodatno je pogoršala stanje. Uz to na konavoskom stanovništvu ostali su ožiljci koji polako nestaju.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
FOTO: rižarsko bratstvo u Čilipima
Kapetanić, Niko. 2021. Konavljani, i ovi i oni. Vlastita naklada. Lovorno.
