Jesmo li dobre glave ili, još po konavoski rečeno darmani, udareni, jesmo li pošli na osto, partili glavom, pošli na strevun, često možemo čuti u svakodnevnom govoru, moguće i nesvjesni da izgovaramo i čujemo frazeme. Frazemi su izrazi, skupina riječi čiji smisao promatramo u prenesenom značenju, a ne doslovnom. Biti dobre ruke zapravo znači dati dobru napojnicu, kao što frazem da netko nije dobre ili zdrave glave znači da nije normalan. Ako nekoga znamo od malih nogu znači da ga znamo još iz djetinjstva, a kada ustanemo na lijevu/krivu nogu i nije naš dan tada više nikoga ne možemo na oči, odnosno, ne želimo se ni s kim družiti, pa ni gledati jer smo loše raspoloženi i nemamo uspješan dan.
Nastanak frazema motiviran je čovjekovom svakodnevicom, njegovom okolinom, pa ne čudi što su najzastupljeniji oni frazemi u hrvatskom jeziku koji u sebi koriste dijelove tijela, odnosno oni koji se odnose na čovjekovo tijelo, a takvi se frazemi nazivaju somatski frazemi (grč. soma: tijelo). Hrvatski jezik bogat je somatskim frazemima, to jest frazemima u kojima se koristi čovjekovo tijelo i dijelovi tijela kako bi se opisala neka stanja, karakteristike i sposobnosti. Diljem Hrvatske naići ćemo na iste frazeme, na primjer, čut ćemo da netko nema mozga, da mu fali koja daska u glavi, da je stao na svoje noge, da ima zlatne ruke ili primjerice, da se zaljubio preko ušiju. Isto možemo čuti i u Konavlima, no ono po čemu se Konavle razlikuju s drugim govorima upravo su konavoske riječi koje se odnose na čovjekovo tijelo.
Zapisivanjem raznih poslovica, kletvi, blagoslova i frazema ili samih riječi uspjeli smo spasiti neke konavoske riječi za dijelove tijela koje malo tko danas koristi, pa čak i razumije.
Ako netko osobi okrene pleći znači da ga je iznevjerio, a koristio je konavosku riječ za gornji dio leđa, pleći. Uvijek je bolje sve reći u facu, odnosno u lice. Već smo spomenuli moždani, odnosno mozak, a zabilježene su i konavoske riječi ćemenica za tjeme, u(v)o za uho, tonsile za krajnike i zatijok ili zatijak za zatiljak.
S obzirom na jezične promjene koje lokalni govori trpe, a to je prihvaćanje standardnih riječi i zaboravljanje svojih, lokalnih, prava je šteta da malo tko zna da su petenali prepone, dvanaesterac dvanaesnik, a gnjati donji dio potkoljenice. Možda za gnjate i znamo, zahvaljujući poslovici Sveta Kate, k ognju gnjate koja je očuvala riječ gnjati, kao što se i u kletvi vrijed te prodro, koliko god nam bila grozna, sačuvala riječ vrijed, odnosno čir na želudcu ili, po konavoski na kuji, ožičici. Da je netko sama kos’ i koža znači da je mršav, pa onda on nema stomak, to jest trbuh (salo na trbuhu) i nije sapast, što znači da nema široke bokove, prema konavoskoj riječi za bokove: sapi.
Dosad nismo zabilježili frazeme koji spominju matericu, to jest maternicu, škjanak ili zglob, škjuk i čukaj, odnosno kuk, a ni kraliješ za kralježnicu. Možda u Konavlima nije bilo situacije da se spomenute riječi koriste u prenesenom značenju, kao što ti ne može pomoći ni šala ni preneseno značenje kad te śekne u škini ili te uštaknu krsta, odnosno leđa ili križa.
Još moramo navesti kosijere kao konavosku riječ za vilicu, čeljust; letnjak koji je u standardnom jeziku jednjak, paduš i podpaduši za pazuh i pjuća za pluća.
Za kraj možemo samo reći da nam se život trese, što bi doslovno značilo da nam nije dobro od silnih nabrajanja, ni fizički ni psihički, pa ćemo izdvojiti kako je, uz glavu, najčešća riječ u hrvatskim frazemima upravo srce. Stoga ćemo skratit jezik i poželjeti da za sve nas vrijede frazemi Držićevog Negromanta iz Dunda Maroja: srce nosite prid očima, da svak vidi njih dobre misli!
Fotografije preuzete s Facebook-stranice Konavoski rječnik
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
