Nedavni blog novinarke i spisateljice Daniele Uzelac o balkanskim muškarcima i ženama dotaknuo je u meni jednu temu koju odavno proučavam i na razne načine prepoznajem u svom životu i odnosima, a kroz tu njenu priču razaznala sam je baš jasno i u kulturološkom okruženju u kojem obitavamo.
Priča govori o mehanizmima kojima gubimo zdravi i prirodni polaritet između muškaraca i žena, o zlostavljanju, emancipaciji i uzajamnom preziru, te o odgoju koji to uzrokuje i perpetuira iz generacije u generaciju.
Sve psihološke analize uvijek se nekako vraćaju na odgoj, a ova mi je zavibrirala na tu jednu nesvjesnu zamku u odgoju koju psihologija dobro poznaje, mada ju nije lako prepoznati dok se događa, niti kasnije osvijestiti i ispraviti.
Ta zamka je emocionalni incest.
Koja jeziva fraza… jel’da? Baš.
Najprije da riješimo osnovno pitanje – što je to?
Uznemirujuća ideja ali iznenađujuće uobičajena pojava u odgoju. Događa se kada jedan od roditelja svoje nezadovoljene emocionalne potrebe pokušava zadovoljiti kroz dijete.
Najčešće je to dijete suprotnog spola koje na vrlo suptilan način postaje emocionalna zamjena za bračnog partnera, drugog roditelja djeteta, koji je iz nekog razloga svom partneru nedovoljan, nedostupan, nezadovoljavajući, ili nije prisutan u priči uopće.
Zvuči možda nevjerojatno i nategnuto, ali prepoznat ćete vjerojatno karikaturu majke kojoj je muž „nesposobni bezveznjak i šonjo“ ili neobuzdani “vječni tinejdžer”, totalno razočaranje, ali je zato sin „mamino sunce“, pouzdan i razuman, baš zna slušati i bit će „pravi muškarac“. Ili karikaturu oca kojemu je žena „bezosjećajna zla vještica“ koja uopće nema razumijevanja za njega, ali je zato njegova „princeza“ tu da se tata osjeća kao pravi muškarac vrijedan bezuvjetne ljubavi i stopostotne pažnje.
Sitni neprimjereni komentari, kritike i ponižavanje drugog roditelja ispred djeteta, intimna dijeljenja koja nisu primjerena poziciji roditelja ni godinama djeteta, potreba za utjehom kroz dijete kad se dogodi neki triger… to su neki primjeri mehanike ovog odnosa.
Zvuči vam možda bezazleno i sasvim „normalno“ na prvu, no psihologija taj fenomen vezuje za puno dubokih emocionalnih kompleksa, kao što je strah od intimnosti (tj. od gubljenja sebe u odnosu), kompleks „zlatnog djeteta“ (tj. nesvjesni strah od gubljenja te nerealne privilegirane pozicije i iluzije posebvnosti/važnosti/veličine), kompulzivna potreba da svakog intimnog partnera najprije uzdignemo do božanstva (pozicije u kojoj nam je roditelj bio tada) da bismo ga onda nesvjesnim obezvrjeđivanjem srušili s pijedestala i na taj način pokušali povratiti svoju individualnost i zdrave granice, pasivno agresivni bijes jer druga osoba ne utjelovljava više tu perfekciju i obožavanje koju to “zlaćano” zaslužuje, itd….
To su samo neke od posljedica koje mogu pratiti ovaj, na prvi pogled bezazleni, način uzimanja od nevinosti djeteta. Upravo zato su mu vjerojatno i dali tako jezivo ime, emocionalni incest.
Izjava o ograničenju odgovornosti: mada jesam psiholog, ja nisam psihoterapeut. Ovu pojavu proučavam već puno godina kroz svoja iskustva i zamjećivanja, no nemam formalni trening za ophođenje s njenim posljedicama (niti mi osobno to nešto posebno dobro ide još uvijek!).
No čitajući taj blog Daniele Uzelac, u njenom stereotipu balkanskog muškarca prepoznala sam upravo tu pojavu: Muškarca koji je bio mamin zlatni sin i ne snalazi se sad u svijetu koji mu ne reflektira tu njegovu „zlaćanost“, te stereotipnu tatinu curicu koja u nekom trenutku shvaća da više nije ničija princeza i postaje njegova „zla vještica“ ili kako bi je Daniela Uzelac nazvala, „baba“, frustrirana jer nikad nije imala priliku biti voljena kao žena.
„Baba“ je, shodno zakonima svemira, sebi je privukla svoj reciprocitet. On se u ovoj priči naziva „babun“ i svoju impotenciju rješava vječnim traženjem sljedeće princeze koja će mu reflektirati njegovu zlaćanost, i/ili porocima koji mu otupljuju razočaranja. A “baba” svoju frustraciju najčešće okreće prema svome sinu od kojeg će napraviti svog idealnog muškarca (ili ga, ako pretjera, gurnuti u ljutitog zlostavljača koji kažnjava sve druge žene za to oskvrnjavanje njegove cjelovitosti i muškosti). I krug se tako nastavlja.
Gadno. Ali dok dišemo i svjesni smo da imamo izbor, nije sve tako beznadno… A danas ipak postajemo sve svjesniji kao vrsta i imamo nove opcije.
Uopće činjenica da netko kao sjajna Daniela Uzelac, ili moja amaterska malenkost, može pisati ovakav blog, a netko tko sebe u toj priči nalazi može na taj blog lako naići i dobiti neku novu perspektivu, možda znači da ima šanse da te nesvjesne obrasce počnemo osvještavati i rješavati, zaustavljati ih na ovoj generaciji…?
Put je u ovom slučaju sigurno “live and let live”, ili, preciznije, odrasti i pusti da drugi slobodno odrastu…
To za mnoge znači oslobađanje frustriranog dječaka kojeg je uz sebe zarobila “vještica mama”, ili princeze djevojčice kojoj vječito nedostaje njen “zlatni tata”. Pa potom stvaranje zrelog braka dvoje odraslih ljudi u kojemu njihova djeca imaju zdravu ljubav, slobodu i priliku odrasti u odrasle ljude.
To zvuči tako prirodno i jednostavno, zar ne? Ha, nekima možda kroz sretne okolnosti i jest, ali većini će možda neko vrijeme ipak zahtijevati neprirodni napor i kompleksnu, nelagodnu iskrenost prema sebi i drugima. Odrastanje nije faktor godina, niti ima zadani interval. Većini nas je to izbor i doživotna lekcija.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
