Mala iz Grada – rekli bi jednostavno “starosjedioci” unutar zidina.
Ma, to je naša manjgura – rekli bi Konavljani, pozivajući se na obiteljski korijen mame Lene, od Bačana.
Već iskačem iz paštete – rekla je Lucija Janjalija kad smo se srele.
E, pa neka! Konačno da “iz paštete” iskaču mladi ljudi nazbilj!
Ovog je ljeta privukla pažnju na sebe ova mlada liječnica obiteljske medicine, specijalizantica pedijatrije privremenim “preuzimanjem” ambulante u Gružu, a potom turističke ordinacije u Gradu. Lijepo je odjeknula njena najava kako će se s plemenitom nakanom vratiti u svoj Grad, a svakoga tko ju je upoznao, bilo nedavno otkad je počela raditi kao liječnica, ili otprije, kao nasmijanu prvo učenicu, a potom studenticu, na pultu Dubrovačkih ljetnih igara, ispunilo nadom i nekim čudesnim optimizmom.
Lucija je izuzetno nenametljiva osoba, samozatajna, znamo to dobro, jer smo je “gnjavili” odavno, još dok je studirala, ne samo medicinu, već i paralelno farmaciju, da je malo predstavimo dubrovačkoj javnosti, u želji da pod reflektore stavljamo naše mlade, pametne ljude koji su izabrali put znanja i zdrave ambicije. “Mala s Prijekoga” koja je bosa upijala energiju Straduna, upijala je Grad sudjelujući aktivno u Malom raspjevanom Dubrovniku, Linđu, Gradskoj glazbi, Festi sv. Vlaha, Dubrovačkim ljetnim igrama… tradiciji s kojom se Grad poistovjećuje…
Predstavljamo Luciju Janjaliju…
Dakle, naša mala baš iz Grada, s Prijekoga, zaljubljena u Igre, umjetnost, glazbu, “klasičarka”, odabere medicinu …zašto i kako tim putem?
Ja sam se zapravo oduvijek željela baviti medicinom, s tom idejom sam i izabrala srednju školu. Znala sam da će mi Klasična gimnazija pružiti dobru podlogu koju ću kasnije moći nadograditi. Uvijek sam se vidjela u radu s djecom iako nisam kod kuće imala male djece (Lucija je jedinica, op.a.). Mislim da mi je to bilo suđeno. Jedino što me ikada poljuljalo na tom putu su možda moje godine u Igrama koje smatram drugim domom. Tamo sam ipak provela 12 godina, odrasla. I sada kad više nisam službeni zaposlenik Igara, radim kao dežurna liječnica na predstavama i na taj način sudjelujem. Igre su oduvijek bile moja velika ljubav i strast i mislim da sam zbog svojih raznovrsnih iskustava tamo ne samo bolji čovjek nego i bolji liječnik.
Krenimo malo nostalgično – koliko te je odrastanje u Gradu formiralo, kad se osvrneš na djetinjstvo i svoj dječji svemir okružen divnim zidinama… sve “pod nogu i nadohvat ruke”…. kakve su to uspomene?
Mislim da je odrastanje u Gradu nešto posebno što oblikuje osobu, svakoga tko je ijednom bos kao dijete osjetio užareni kamen Straduna pod nogama. Moja su najranija sjećanja upravo iz moje ulice, Prijekoga, okupanog ranojutarnjim ljetnim suncem, prije gužve, prije galame. Osjećam se povezana sa svakim kantunom i svakom pločom. Volim reći da sam tijekom godina sudjelovala u svemu ‘gradskom’, od Malog raspjevanog Dubrovnika, Gradske glazbe, FA Linđa, Feste sv. Vlaha, Ljetnih igara… Nezaboravno je to djetinjstvo i odrastanje. Nekako mi je prirodno onda da želim doći nazad. Vratiti se u svoj rodni grad i probati napraviti nešto bolje, nešto za buduće generacije. Vratiti zapravo nešto Gradu koji me odgojio.
Što je presudno u tvojoj povezanosti s Gradom, planiraš povratak iako je Zagreb, veći gradovi zapravo veća mogućnost za napredovanje, karijeru, pa i znanstvenu karijeru?
Što se tiče karijere, naravno da bi bilo lakše napredovati u Zagrebu gdje je sve nadohvat ruke. Mogućnosti na Rebru su stvarno velike i kolege tamo stvarno rade velike stvari. No, zašto ne bi mogli i u Gradu mogli raditi velike stvari. Mislim da je potrebna samo šačica entuzijasta da se nešto pokrene. Može se, sve se da, samo kad postoje ljudi koji su voljni uložiti vrijeme i energiju u nešto. Tako da moj je plan obavezno vratiti se doma, u Grad, a znanstvena karijera može sa mnom.
Trenutačno specijalizaciju obavljaš na Rebru, dječjem odjelu, s malenim onkološkim bolesnicima pa mi se prvo nameće pitanje – kako se emotivno nosiš s patnjom i boli kroz koju djeca prolaze i inače, podučava li fakultet buduće liječnike kako se nositi s takvom vrstom stresa i emotivnih osobnih stanja? Ili to morate proći sami…kako znate i umijete?
Specijalizacija na Rebru (točnije na Klinici za pedijatriju KBC Zagreb) je stvarno izvrsna. Atmosfera je poticajna i mi mladi budući pedijatri stvarno imamo mogućnost učiti od najvećih stručnjaka u svojim poljima. Mislim da je to iskustvo koje je nezamjenjivo u daljnjem radu i napredovanju. Trenutno sam zadnje boravila na odjelu za pedijatrijsku hematologiju i onkologiju. Naši maleni pacijenti zaista su nešto posebno, ta mala bića zrače tolikom pozitivom da zapravo i u najgorim trenutcima oni nama daju snage za dalje. Tu se čovjek htio-ne htio poveže kako i s pacijentima, tako i s njihovim obiteljima. Mislim da je ta doza empatije zapravo i nužna kako bi se pružila najbolja moguća skrb ne samo djetetu nego i čitavoj obitelji. Bude teških trenutaka, bude priča koje se urežu u mozak i nose kući. S time se treba znati nositi. Trebamo i mi znati kada treba pitati za pomoć.
Željela si specijalizirati pedijatriju i želja ti se ostvarila, zašto baš pedijatriju i zašto baš neuropedijatriju … otkud ljubav prema najmlađima, zato jer si jedinica ili ?
Pedijatrija je oduvijek bila moj prvi i jedini izbor. Kao što sam već rekla, iako tijekom odrastanja nisam doma imala male djece, oduvijek me privlačio rad s djecom. Prijatelji mi znaju reći da se ja i djeca razumijemo na nekoj drugoj razini. Vjerojatno ima nešto u tome, djeca osjete.
Neuropedijatrija je jako dinamično polje pedijatrije koje obuhvaća cijeli spektar stanja i bolesti. Meni je to oduvijek bilo fascinantno područje koje se zapravo profiliralo u moj veliki interes. Imala sam tu čast raditi s nekima od najvećih neuropedijatrijskih stručnjaka na Rebru te je to samo daljnje potaklo moje zanimanje za tu problematiku.
Kad te se “ugugla”, “iskoči” informaciju o tvom radu u kojemu si se bavila autizmom… takva su stanja u tvom fokusu ili je to bila slučajnost ili se namjeravaš tome i dalje posvećivati?
Autizam je, kao što znamo, često aktualna tema, pogotovo u nas u gradu. Mnogo je gorućih pitanja povezano s poremećajima iz spektra autizma te me to potaklo na daljnje čitanje o toj temi u svjetskim okvirima. Mislim da je to fascinantna tema zapravo o kojoj se još u široj javnosti malo toga zna i postoje mnoge zablude. Voljela bih u budućnosti dalje produbiti svoje istraživanje i pokušati nešto konkretno i napraviti u Gradu vezano za pružanje adekvatne skrbi koju ljudi s PSA trebaju.
Je li mladom čovjeku po završetku faksa i stjecanja diplome liječnika obiteljske medicine stresno početi odmah samostalno raditi, obzirom na odgovornost tog posla, postavljanja dijagnoze, susreta s različitim situacijama i simptomima zbog kojih ljudi dolaze u ambulante…i s druge strane, kako je raditi u turističkoj ambulanti?
Po završetku fakulteta svaki se mladi liječnik može odlučiti hoće li raditi samostalno ili pod nadzorom. Svatko bira prema svojoj subjektivnoj spremnosti. Ja sam odmah otišla samostalno raditi, nisam imala neki strah. Mislim da je to zato što sam dosta volontirala pa sam skupila nešto iskustva. Ipak, ništa te ne može pripremiti na to kad prvi put budeš prepušten isključivo sebi i svojem mozgu. Velika mi je prednost na početku bila što sam imala sreću raditi s izvanrednim sestrama i tehničarima koji su savjetima olakšali prve mjesece posla. Nitko od nas nije otok, bitno je imati dobar tim u kojemu vlada poštovanje prije svega.
Turistička je ambulanta sama po sebi izazov jer stvarno bude svega. Mi smo kao mala hitna ambulanta gdje se rješavaju od najbanalnijih do životno ugrožavajući stanja. Svakako jako dinamično i nepredvidivo. Jako mi je također drago da smo tu i za našu zajednicu domaćih ljudi koji se ja mislim osjećaju puno sigurnije znajući da u blizini imaju nas.
Medicinu si završila, do diplome s farmacije te dijeli nekoliko ispita, specijaliziraš, radiš, učiš… pa, čini se da tvoj dan traje puno dulje od 24 sata. Gdje je slobodno vrijeme?
A, što se tiče slobodnog vremena…nema ga previše. Spavam uglavnom između dežurstava, a ljeti na plaži tako da sam jako “zabavna” na kupanju. A to malo slobodnog vremena pokušavam iskoristiti kvalitetno, s prijateljima i dragim ljudima, s obitelji kad sam doma. Otiđem u kazalište ili na kakav koncert, a ako uspijem i otputujem na koji dan. Volim izrađivati konavoski vez, uvečer pogotovo, pred spavanje, to me opušta. Stavim kakvu audio-knjigu i vezem. Mislim da sam od mame naučila da je najbolji odmor produktivni odmor.
30xom6