Nedavna objava o prodaji stare kuće na Grudi, koju Konavljani znaju kao “kuću Mašanku”, rezultirala je pozivima koji su nas odveli u srce priče o “velikoj kući” obitelji Magud koja je bila povezana i s Vodopićevom novelom o Mariji Konavoki.
Dakle, prvi input i literaturu smo dobili od gđe Branke Franičević čiji je suprug Pavo jedan od nasljednih generacija iz te kuće, a onda smo informacije upotpunili kod čovjeka koji je u svojim brojnim knjigama i radovima temeljito razgrađivao konavosku svakodnevicu, prošlost koja je debelo utjecala i na konavosku sadašnjost. Kod koga drugog, nego Nika Kapetanića.
Dakle, u kući o kojoj pišemo živio je Mato Magud Mašan, rođen 1856. godine, sin Mata Maguda Meje, rođenog 1825. godine. U kući je bio Mašanov dom, ali i škola, dok je u prizemlju bila trgovina. Mašana se opisuje kao trgovca, posjednika i načelnika općine.
U Konavlima su se u obiteljima jako često ponavljala ista imena, prenosila su se od oca na sina, pa je bilo potrebno za razlikovanje nadjenuti im nadimke. I Magud stariji, Melja, obnašao je dužnost načelnika tadašnje Cavtatsko-Konavoske općine i to u vrijeme koje je pokazalo silnu odanost Konavljana austrijskom caru i Monarhiji.
Kad je u svibnju 1875. car Franjo Josip I. putovao Dalmacijom, na Debelom Brijegu ga je dočekao tadašnji načelnik Konavala stariji Mato Magud, Melja (Meja), a ostalo je dobro upamćeno kako je on tom prilikom izrekao: „Zdravo zemljo, zemlji gospodare!“.
Zajedno s Magudom na Debelom Brijegu bilo je stotinjak Konavljana obučenih u svečane narodne nošnje s puškama i barjacima, koji su ga dopratili sve do Grude. Car Franjo Josip svratio je u župni dvor kod don Joza Crnice koji je bio veliki zagovornik Monarhije.
Tom prilikom, ostaje zapisano, Franjo Josip odlikovao je Melju kao vojnog zapovjednika ordenom zlatnog križa.
Zanimljiva je i poveznica obitelji Magud s novelom “Marija Konavoka” koju je napisao grudski župnik, potom biskup dubrovački, Mato Vodopić. Omiljeni konavoski župnik koji je na Grudi proveo dvanaest godina dobro je upoznao konavoske običaje i mentalitet naroda, no, u svom radu objavljenom u časopisu “15 dana” Kapetanić događaje kakve navodi o otmici najljepše konavoske djevojke Marije, te ubojstvu koje se pri tome dogodilo, u svojoj noveli, opovrgava kao posve točne i istinite. Tko je Vodopiću ispričao tu priču, ostaje nedorečeno, ali se smatra kako je lik Marije inspiriran životom Marije Bratoš s Grude. Vodopić je, piše Kapetanić, bio rado viđen i ugošćen gost kod Bratoš, ali se družio i s Magudima.
Vodopić je, istina, mogao dati maštu na volji i ne prenijeti događaj kako se i zbio, možda ih je i namjerno malo promijenio da bi “zaštitio” svoje prijatelje i poznanike, iako se likovi koje spominje kao glavne aktere, mogu prepoznati u stvarnim osobama koje su živjele u Konavlima.
Radnja koju opisuje Vodopić i rekonstrukcija opisanih događaja, odvela bi nas daleko, stoga postavljamo granice u stvarne povijesne okvire obitelji Magud i Bratoš.
Predaja u Magudovoj obitelji, prema Kapetanićevim istraživanjima, govori kako se Meja Magud zaručio za jednu od najljepših konavoskih djevojaka, Mariju Bratoševu. No, do svadbe nikada nije došlo, budući je ona 1848. umrla. Kao uzrok se spominjala dugotrajna visoka temperatura. Nakon toga, Melja se oženio za njenu mlađu sestru Janu 1854. godine, što u konavoskim obiteljima nije bio raritet.
Meljin sin Mašan se oženio za učiteljicu Stanu Balarin, no oni nisu imali djece, stoga je on pozvao svog brata Pava da se vrati iz Amerike, te zasnuje obitelj u Konavlima. To je i učinio, vratio se na rodnu grudu, oženio se i dobio je četiri kćeri.
Magudi su, poput brojnih Konavljana, kupili i kuću u Gradu, blizu muzeja Rupe, no ona je nakon Mašanove smrti prodana. Zanimljiv je i podatak kako su Magudi sudjelovali u izgradnji Bondinog teatra, te kako su se u Grad dovozili svojom kočijom.
Još jedan detalj iz života obitelji Magud i njima bliskih obitelji ostat će trajno zabilježen u povijesnici Konavala. Riječ je o tragičnom događaju u kojemu je život izgubila sestra Mašanove žene, također učiteljica Nike Balarin. Nike Balarin je poginula 1925. godine u prvoj prometnoj nesreći sa smrtnim posljedicama koja se dogodila u Konavlima na putu ispod Komaja. Njoj i povratniku iz Amerike, Niku Alamatu koji je također tada stradao, podigut je uz cestu nadgrobni spomenik koji i danas tamo stoji.
Nike Balarin, udata Monopoli, ostavila je velikog traga u konavoskoj baštini.
Njeno prvo radno mjesto bilo je na Grudi u danas zvanoj kući Mašanke gdje je kao mlada službenica ostavila zaista veliki trag u baštini. U tu središnju i najveću grudsku kuću slijevale su se silne generacije djece iz Grude i okolnih sela, a iz nje je, prema Gradu, Zagrebu i svijetu išla priča o konavoskoj baštini, prikupljene poslovice, izreke, zdravice kao i uzorci vezova. Mlada Nike Balarin, osim što je radila kao učiteljica marljivo je sakupljala narodne običaje i etnografsku građu po Konavlima, uglavnom u okolici Grude, u Bačevom Dolu, Tušićima i okolnim selima te ih je dostavljala zainteresiranoj javnosti. Ona je autorica najopsežnijeg članka Konavli: Ženidba na Grudi iz 1898. godine u Zborniku za narodni život i običaje kojeg je tada uređivao Antun Radić – čitamo u Samoniklim pričama Muzeja i galerija Konavala.
Povijest obitelji Magud na Grudi zasluživala bi detaljnije istraživanje i priču, jer i ovo izneseno, što su tek djelići bogatog njihovog značaja u životu Konavala, svjedoči o tome zašto su ih zvali “velikom kućom”.
