Premda ovo naše dubrovačko područje ljeti prate velike suše koje poharaju svu zelenu ljepotu proljetnih dana, gdje god se okrenemo vidjet ćemo rascvjetane grmove u svim bojama.
Što veća žega, to više cvijeća na grmovima oleandra. Oleandre, osim što su na našem području samonikle, sade se uz puteve, u mjesnim vrtovima i gradskim površinama. Razlog nije da bi napravile hlada, već da figuraju.
Nekako je čovjeku lakše iz klimatiziranog vozila u vrelini ljeta gledati u rascvjetane grmove kad većina toga povene. Svakako, oleandre će biti prvi izbor vrtlara koji uređuju javne površine uz ceste. Otporne su na šporkecu i zagađenje, vole direktno sunčevo svjetlo, treba im malo vode, ne obolijevaju lako, a povrh svega, cvjetaju cijelo ljeto.
Osim onih uzgojenih, u cijeloj se dubrovačkoj okolici oleandre javljaju samoniklo. U Konavlima ih danas nalazimo posvuda, međutim u neka prijašnja vremena nije im se dalo po Konavlima samo zato što su otrovne do zla boga, ako bi se živina dokopala granja od oleandre, gadno bi bilo. Bilježe se trovanja ovim biljem posvuda. Lijepa, ali opaka, oleandra nema niti jedan svoj dio koji nije otrovan, otrovno je i cvijeće i granje i lišće. Djelotvorna otrovna supstanca su srčano aktivni glikozidi oleandrin i folinerin koji izazivaju srčane smetnje, i na kraju smrt. Simptomi trovanja usporen su rad srca, plave usnice, proširene zjenice, otežano disanje i grčevi. Konzumiranje bilo kojeg dijela oleandre trudnicama izaziva pobačaj. No, otrovati se može i putem meda kojeg su pčele skupile na oleandrinim cvjetovima.
Ne čudi, dakle, da je Konavljani nisu željeli na svome području. Zaštititi blago i bližnje bilo je ispred nečega što figura. Oleandre su živjele jedino u prijetnjama žena muževima da će im skuhat čaj od oleandre ne budu li vjerni.
Oleandre ili oleanderi (Nerium oleander) zimzeleni su grmovi iz porodice zimzelenovki (Apocynaceae). Uskim, ravnim, dugačkim granama dosegnu visinu do 5 metara, premda su samonikle uglavnom do 3 metra visoke. Kožasti dugački glatki listovi stoje nasuprotno ili u pršljenima po tri, a nalikuju donekle vrbinim po istaknutoj srednjoj žili. Na vrhovima grana su mirisni cvjetovi skupljeni u paštitaste cvatove. Vjenčić ima pet lapova i pet latica u raznim bojama, a cvjetaju cijelo ljeto, dok god je vruće. Kasnije na jesen razvije se na grani dugački plod s dva tobolca puna sjemenki.
Oleandre se lako razmnožavaju reznicama, baš sad između Gospa, kad kreće novi val vegetacije. Odreže se 20 do 30 cm duga poludrvenasta grančica kojoj se otklone listovi i stavi se u finu vlažnu zemlju. Ali, opet treba paziti, bilo kakvo rezanje oleandre mora se obavljati u rukavicama jer je njen sok jako otrovan.
Baš kao što svako zlo ima i neko dobro, oleandra je pravi borac s vatrom. Šumski mediteranski predjeli koji su prošarani nasadima oleandra odolijevaju šumskim požarima puno bolje. Naravno da niti jedno bilje nije potpuno otporno na vatru, ali se biljke razlikuju po otpornosti. Sadnjom bilja otpornog na požare u dalekoj Australiji i zapadnoj Americi spašavaju se kuće u zonama šumskih požara. Zadaje se pravilan raspored raslinja po visinama i vatrootpornosti koji ima biti raspoređeno oko područja stanovanja kako vatra ne bi prešla na kuće.
U svakom slučaju oleandra, kao i druge biljne vrste koje sprječavaju širenje požara imaju zajedničke osobitosti: sporu zapaljivost, što znači da će ove biljke trebati biti izložene vatri puno duže da bi se zapalile. One imaju slabu održivost vatre, što znači da jednom zapaljene ne mogu dugo gorjeti, brzo se gase. Imaju slabo sagorijevanje, pa oslobađaju manju toplinu i ne nestaju potpuno u vatri, uglavnom samo djelomično stradavaju. One svojim svojstvima uspore šumski požar ili ga čak, ako nema vjetra, ugase.
Objavljeno u Samonikle priče iz prirode
