Katarina Čebulc Negodić je instruktorica fitnesa u teretani koja živi u Dubrovniku, a na edukaciju je svaki vikend, sa još dvije kolegice, putovala u Split. Uvidjevši koliko joj tjelesna aktivnost pomaže nositi se sa sjedilačkim načinom života i stresom koji nosi menadžerski posao, krenula je na edukacije, vikend seminare te počela voditi manje grupe. Sve to uz žongliranje između punog radnog vremena, djece koja ulaze u pubertet i želje da sazna više o treningu. Sada ponosno može reći da je ostvarila svoj san iz mladosti, a mi smo sretni što smo bili dijelom Katarinine priče. Više pročitajte u intervjuu koji je napravljen za stranicu Fitnes učilišta.
Katarina, Vaša priča je zaista inspirativna. Možemo reći da je, iako Vas je život odveo u drugom smjeru, ljubav prema fitnesu ipak pronašla svoj put. Recite nam nešto o tome.
Odrastajući, lopta mi nije bila najbolji prijatelj i bila sam uvjerenja kako nisam za sport gledajući ekipu iz razreda – odlikaše tjelesnog. Krajem osnovne otkrila sam veslanje i to je bila ljubav na prvi zaveslaj. Svaki slobodan trenutak provodila sam u hangaru ili na vodi, a mnoga odličja s državnih u juniorskoj kategoriji bila su nagrada za uloženo. Međutim, dogodio se život, domovinski rat nam je, tadašnjim osamnaestogodišnjacima, odredio puteve te sam spletom raznih životnih okolnosti umjesto kineziologije odabrala ekonomiju kao moje novo područje interesa. Studij, posao u bankarskom pa zatim u turističkom sektoru, rođenje jednog, zatim drugog djeteta odvelo je život poprilično dalje od aktivnog sporta, ali, kao što svi zaljubljenici u trening znaju, jednom kad osjetiš onaj predivni osjećaj adrenalina i sreće nakon treninga, teško je dugo živjeti bez njega. Tako sam malo po malo uz redovni posao i obitelj, od povremenih odlazaka u teretanu, raznih grupnih vježbanja došla do ideje kako želim nešto više. Krenulo je s pripremama za polaganje certifikata instruktora kettlebella te sam prvu Strong First SFG I licencu zaradila 2015. godine potpuno oduševljena takvom, do tad većini ljudi nepoznatom, vrstom treninga. Zadnjih sedam godina kontinuirano obnavljam licencu polažući svake dvije godine jedan od zahtjevnijih fitness testova, a u međuvremenu sam imala i kratki izlet u Krav-Magu, dok mi je posljednje dvije godine planinarenje postalo jako draga aktivnost. Kroz sportska druženja i edukacije zbližila sam se i sa novom zajednicom ljudi, fitness profesionalcima koji su postali moji novi mentori i učitelji. Osjećaj pripadnosti, dobre energije, mjesto gdje ljudi slično „dišu“ je probudilo u meni staru strast za novim sportskim izazovima te su zahtjevi redovnog posla postali lakši uz pronađenu motivaciju treningom.
(…)
Često nam se javljaju osobe koje su prošle četrdesetu te plaho pitaju je li kasno za njih da upišu Fitnes učilište. Iskoristit ćemo ovu priliku i zamoliti Vas da im uputite koju rečenicu.
Moja velika želja je potaknuti ljude moje generacije na aktivnost i vlastitim primjerom dokazati kako se uz dobar i pametan trening može biti zdrav i aktivan bez one česte hrvatske poštapalice „a to ti je tako kad ostariš“. S pedeset sam ostvarila svoj san iz mladosti i želim reći da je sport puno više od izgleda, on nam obogaćuje život unoseći novu kvalitetu u njega, lakše se nosimo sa dnevnim obavezama uz izostanak nekih uobičajenih nuspojava sjedilačkog načina života. Osobno me motiviraju priče o ljudima koji u svojim pedesetima, šezdesetima, sedamdesetima ostvaruju nove rekorde, grade sportske zajednice ljudi starije dobi, dijele pozitivu i vedar pogled na život, te poručujem kako definitivno nije kasno nakon četrdesetih ili pedesetih upisati Fitnes učilište.
Cijeli razgovor pročitajte OVDJE.
