Lena Bačan Janjalija je prvi put pitanje puno skepse o otvaranju suvenirnice s konavoskim vezom na Prijekome u Gradu, čula od svoje starije sestre Mirjane, malo prije nego će se njeni roditelji odlučiti na taj životni korak.
–Ali, Lena tko će kupovati ono što mi radimo? – pitala ju je onako, zavjereničko sestrinski, potiho, puna strepnje o tom sutra koje im je značilo egzistenciju.
A, slično pitanje je čula i od svoga supruga Gorana 1997. godine, kada je trebala donijeti svoju, samostalnu odluku o tome što dalje sa suvenirnicom koju je dobila u nasljeđe. Bila je to izuzetno bolna godina za Lenu i cijelu njenu obitelj.
-Bila je to godina u kojoj se srušio cijeli moj svijet, jer sam ostala i bez majke i bez oca s kojima sam bila izuzetno povezana – i danas puna emocija i tuge priča Lena o tome.
No, za Lenu zapravo i nije bilo nekog izbora. S duboko utisnutom ljubavlju svojih roditelja prema obitelji, tradiciji, običajima Konavala iz kojih su oboje potekli, u ušima su joj stalno odjekivale očeve riječi: ostavljamo ti ovu butigu u nasljeđe jer smo posve sigurni da je nikad nećeš prodati…
Lena je poslušala očeve riječi, ali to je bio i put njenog srca. Nastavila je sa svojom obitelji ono što je sa svojim roditeljima godinama zajedno i gradila. A i svoju jedinicu Luciju odgojila je u istom duhu.
Prvog dana nadolazećeg kolovoza Lena se priprema obilježiti 50 godina Suvenirnice Bačan na Prijekome. Ne treba sumnjati: obući će konavosku robu i stati na ulazna vrata, uspravna i dostojanstvena, onako kako je godinama činila njena mama, lijepa vitka crnokosa Konavoka koje se još mnogi sjećaju s Prijekoga. Prebirući po uspomenama iz tog pedesetogodišnjeg dnevnika kojega su ispisivali njeni roditelji, potom ona sa cijelom svojom obitelji, nesumnjivo će joj se i suze povremeno zavrtjeti u očima.
Suvenirnica Bačan na Prijekome više je od butige u kojoj se već pedeset godina prodaje konavoski vez, ručni radovi izvezeni vlastito “uzgojenom” svilom, u kojoj se šije konavoska roba i iznad svega poštuje starina. Povijest suvenirnice Bačan, ali i čitavog tog prostora koji je u vlasništvu obitelji Bačan od 1956., mogao bi biti predložak za ljubavnu priču, za priču o velikim i malim konavoskim kućama i mladima koji nisu marili za takve podjele jer su u ljubavi svi isto veliki. Mogla bi to biti i priča o tvrdoglavosti, vjernosti, čestitom obrazu kojemu je data riječ i zakletva svetinja. Kad se vratio s robije, mladi je Luko pošao u kuću svoje izabranice i rekao njenoj obitelji da ide u Grad nać’ život, a onda da se vraća po nju. Uzeo je kufer od zelenog kartona, koji Lena još čuva, otišao iz Konavala i održao je obećanje.
Luko Bačan i njegova odabranica Ane Slovak, oboje iz Grušića u Konavlima prvo nisu željeli živjeti jedno bez drugoga, pa nisu mogli živjeti jedno bez drugoga, a onda više nisu ni znali živjeti jedno bez drugoga. U godini 1997.-oj samo je šest mjeseci dijelilo njihove odlaske s ovoga svijeta.
Lenina majka je preminula u svega nekoliko mjeseci od trenutka kada joj je dijagnosticirana teška bolest, a oca koji je bio kronični bolesnik, tuga je k njoj odvela šest mjeseci poslije. Tuga i ljubav.
Bila je to i ljubav puna čekanja. Jer Lenin otac Luko je 1946. završio na desetogodišnjoj robiji kao politički zatvorenik, a njegova Ane ga je čekala, tek je 1986. dobio putovnicu, a bilo je to i vrijeme u kojemu su, oni što su ostajali, ispaštali i grijehe onih koji su se u vrijeme “kad nije trebalo” otpućivali prema Americi. Kao što su napravila njegova dva dunda.
Kad je trebalo, pomogli su neputu kupiti prostor na Prijekome, jer mnoge su se konavoske kuće u prošlosti potpomogle američkim “dolorima“, potom i stan gdje su mladi Bačani savili svoje obiteljsko gnijezdo. Jedan od dundova bio je na Luka i njegovu Anu posebno osjetljiv jer se i on kao mlad “ogriješio” i usprkosio roditeljskoj volji koga bi trebao voljeti, a zbog čega nikada više nije prešao prag rodne kuće niti došao u ove krajeve.
U prostoru koji je kupio uz pomoć svojih dundova Luko Bačan je 1957. prvo otvorio podrum “Agruma”, a onda se 1983. odvažio na korak koji su mnogi smatrali “samoubilačkim”. Uz bezgraničnu podršku svoje Ane otvorili su suvenirnicu konavoskih ručnih radova, čitave palete proizvoda koje su izrađivale njene vrijedne ruke i ruke njenih kćeri koje su se svemu naučile u djetinjstvu.
-Nisam ni sanjala da ću zarađivat s iglicom, ali naučila sam vesti već s četiri godine, a s devet sam krojila i šila konavosku robu – danas uz smijeh priča Lena, dodajući kako to najbolje osjećaju njeni zglobovi na rukama i oči. Iako Lenu znaju kao dijete Grada, a na Prijekome se ona jedino osjeća kao doma, mnogi je poznaju i kao zaposlenicu Zavoda za mirovinsko osiguranje gdje radi desetljećima. Njena su jutra ispunjena profesionalnim poslom, a poslijepodneva su sačuvana za rad u suvenirnici. Lena ne može sakriti duboku privrženost koju osjeća prema onom svom konavoskom genu iz kojega je narastao cijeli njen život. Pa ona i svilene bubice grije u svojim njedrima, na što su se već naviknule i njene kolegice s posla, iako ih je u početku ta njena navika, blago rečeno, zbunjivala.
Lena ima potporu i svoje sestre Mirjane i njene obitelji, ali i tetaka koje njeguju tradiciju izrade konavoskog veza.
A i njena jedinica, mezimica kći Lucija koja je završila medicinski fakultet i koju znatiželja prema znanosti stalno vuče naprijed, a interesi prema umjetnosti također joj “ne daju mira” također zna vesti.
-Na kirurgiji su je “zafrkavali” kako ima najpreciznije ponte, a kad joj je teško ili je nemirna i ukoliko joj se otvori neko slobodno vrijeme na odjelima na dežurstvima, zna uzeti vezivo i vesti. To je smiruje – priča nam Lena o svojoj iznimno samozatajnoj kćeri koja je ove godine “privremeno” preuzela ambulantu u Gružu, a angažirana je i kao liječnica koja dežura na izvedbama Dubrovačkih ljetnih igara uz koje je povezana godinama na različitim studentskim poslovima. Lucija specijalizira pedijatriju i na jesen se vraća na odjel pedijatrijske onkologije u jednoj zagrebačkoj klinici.
Za kraj čuvamo pitanje koje je možda i trivijalno u ovoj priči u kojoj su se nataložile brojne priče o jednoj obitelji.
Kako ide prodaja i tko kupuje njihove suvenire – da se vratimo na pitanje koje joj je u tišini sobe postavila njena starija sestra sa strepnjom.
-Naša je suvenirnica uvrštena u brojne turističke vodiče, a najviše radimo s Amerikancima i Japancima, zbog kojih smo i muž i ja naučili pomalo govoriti japanski. Možda je u tome i nešto bilo predodređeno jer Bačan na japanskom ima značenje riječi – baka – ispričala nam je Lena.
