Od pandemije, kao gljive poslije kiše ako znate kako ih tražiti, kod nas na sve strane izviruje jedna nova vrsta festivala, retreatova i događanja. Radi se o okupljanjima u prirodi uz ples, „plemensku“ elektronsku glazbu, iscjeljujuće prakse, rituale i ceremonije. Forme i grupe su naoko različite, teme raznolike. No dublje gledajući, radi se zapravo o sve masovnijem povratku prirodi, zajedništvu i ljudskim korijenima.
Ne, ne govorimo o festivalima na Zrću, Ultri i tome sličnom, nešto puno čistije i suptilnije se događa iza tih šumskih kulisa. Okupljaju se kreativni ljudi slobodnog duha, u želji da se odmaknu od tekovina modernog društva i da kreiraju jednu novu vrstu zajedništva i stvaranja.
Cilj je radost, oslobođenje, iscjeljenje duše i tijela, te re-definiranje društva i zajedništva. Kao da se budi kolektivno sjećanje na nešto što svi nosimo u genima ali ne znamo još riječima specificirati niti uklopiti u civilizacijske navade koje smo zatekli i koje su nam nametnute.
Neki odlaze iz mainstream društva u potpunosti i žive po takvim zajednicama. Vukomerić, Blatuša i mnogobrojni drugi eksperimenti svjesnog zajedništva sve više ljudi okupljaju u tu priču. Neki pak uzimaju „godišnji“ da bi došli. No svi dolaze iz istog razloga… da se napune, inspiriraju, obnove i da vide što dalje.
Svi osluškuju što se događa i čekaju svoj trenutak. Teško je izaći iz matriksa i pronaći svoju formulu održivosti i ispunjenosti, treba izbalansirati razne potrebe, vjerovanja i navike. No sve više ljudi pronalazi svoj način, djele se iskustva, započinju suradnje.
Znamo da Balkan u svojim kamenim njedrima skriva magalitne temelje prastarih civilizacija kojima mi ne razumijemo ni podrijetlo ni tekovine, no negdje u naborima kolektivnog sjećanja čuvamo znanje o nekim posve drugim načinima života i vrstama znanja.
U našem folkloru, polifonijskim harmonijama i narodnim vjerovanjima naslućuju se mudrosti kojima kroz svjesni um više nemamo pristupa, ali tu su i dalje, dostupne malo dublje ispod površine, kroz intuiciju i zajedničko prisjećanje.
Zov tih dubina kao da počinje sve glasnije rezonirati u onim krugovima koji su ga spremni čuti. A to su uglavnom oni najbliži zemlji i svojim korijenima, bilo kroz tradicionalni stil života (kao u nas ovdje Konavljani i svojevrsna kulturna renesansa koja se tamo događa), bilo kroz svjesno odabrane prakse koje služe kao portali u tajne tih mudrijih vremena (kao što je joga, svjesni ples, somatske prakse, art terapija isl.).
Svakako, na sve strane se budi taj poriv da se okupljamo u zajednice i proučavamo nove/stare načine zajedničkog života, dijeljenja, ekonomije, gradnje, iscjeljivanja, proizvodnje hrane i odgoja.
Zadnjih nekoliko tjedana imala sam priliku sudjelovati u dva takva festivala i upoznati jako puno ljudi. Njihove priče, način i talenti dali su mi jedan novi pogled na budućnost i izmijenili moj doživljaj Balkana.
Možda je upravo ovdje sad pravo mjesto i pravo vrijeme za buđenje potisnutih mudrosti naših predaka i stvaranje nove paradigme za ljudski kolektiv…?
Proveli smo kao narod stotine, a možda i tisuće godina obeshrabreni događanjima oko nas i ogledalima koja su nam reflektirala pogrešne slike i false identitete, te nametala jaram „moderne“ civilizacije i našeg mjesta u njoj…
Nije teško primijetiti da u toj priči kao narod nemamo niti svoj integritet ni samopoštovanje, niti stvaračku snagu da kreiramo zdravi identitet iz svoje prebogate prošlosti. No ovo buđenje po marginama društva možda otvara jednu novu mogućnost. Kolektivno prisjećanje na mudrost koja je ovdje i u ne tako davnoj prošlosti još uvijek živjela kroz postavke društva (sjetimo se samo primjera Dubrovačke republike), otvorit će nam ponovno put ako joj dozvolimo. Osluškujete li Vi?
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
