Čovjek mu je drag ili mrzak. Ne pozna glume. U tome je bezobziran. Ili voli ili mrzi. Tko mu se jedan put zamjerio, težko da će mu u volju ući. Kad je sjednim gotov, gotov je, ne zna što je neodlučnost ni konvencijonalnost, ogradi se, stvori o tome svoj sud, kadkad i krivo, ali što je osudio, tako je, i ne mienja se. Smesti ga može samo to, ako je s tim čovjekom svezana kakova mila, daleka uspomena. Onda je po koji put popušta, zaboravlja, ali ne za volju dotičnika, već više radi sebe, jer se ta uspomena njega tiče, jer mu je ta uspomena mila, draga, pa ne može da je zaboravi. – pisao je Božo Lovrić o Bukovcu prije nego će i sam uzrokovati da Bukovac s njim zahladi odnose.
Bukovac je, svoj burni život rado, kao duhovite anegdote, iako su to češće bile dramatične životne situacije, prepričavao obitelji i prijateljima. A imao je o čemu i pričati. Uzbudljiva putovanja i nemoguće situacije u kojima se zaticao pratila su ga još od najranijeg djetinjstva. Često su onovremeni časopisi objavljivali crtice iz Bukovčeva života, a ponekad bi se njegov životopis našao i u formi pripovijetke, kakve možemo naći u zbirkama Sima Matavulja.
Bukovac će, na nagovor svojih kćeri, kako piše Ivanka Bukovac u svojim neobjavljenim memoarima, za vrijeme Prvog svjetskog rata, u razdoblju introspekcije, lišenim ikakvih putovanja, zabilježiti kronološkim redom sve te zanimljivosti o kojima im je pričao. U Kući Bukovac čuvaju se dva rukopisa autobiografskog romana koji će 1918. godine biti objavljen pod nazivom Moj život u nakladi Književnog juga. Predgovor će mu napisati Ivo Vojnović, a redakturu će napraviti Božo Lovrić. Dva književnika čiji je rad, kao i Bukovčev, u to vrijeme bio vezan za Prag.
KB-94
Isti osjećaj koji imamo i danas, kad čitamo tu nevjerojatnu autobiografiju, Vojnović je zabilježio u prvim redcima predgovora:
Da me srećom baka moja ušikala pričom jednoga dobroga, lijepoga, maloga i siromašnoga Vlaha iz Cavtata, koji je već u djetinjstvu osjetio da mu u duši tinja božanski plamečak nečeg velikog, neodoljivog i neugasivog, što veliki ljudi nazivaju ‘genijem’, – pa da mi je sve potanko ispripovijedala, kako se to dijete borilo sa strašilima zemlje, mora, neba i ljudi, da mu ne udunu tu iskru, koja ga je gonila i grijala, – i kako je na koncu svladalo sve te nemani i upalilo veliki plamen veselja i slave u Gradu svih čudesa i slava, – ja bih bakici mojoj uzneseno doviknuo: ‘Ah! Krasne li priče! … Još! – još!…’
Eto, – Vi ne biste vjerovali! – te sam iste riječi izustio malo prije samome sebi, kad sam progutao, – jest, ad litteram progutao! – moj život našega slavnoga Vlaha Bukovca.
Uistinu, knjiga je to, odnosno život, koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Kako Bukovac nije baš bio zadovoljan Lovrićevim uredničkim poslom, činilo mu se da je previše toga na svoju ruku prepravio i da se izgubio onaj njegov izvorni i neposredni pristup, obratio se svom prijatelju, također književniku, Marku Caru za pomoć.
Imao sam jučer veliko veselje jer sam primio tvoj dragi list. Veselje neizmjerno đe se primaš da mi ispraviš manuskrit, moj život. Ja sam se nadao ipak da ćeš bit tako dobar i ako me je peklo, što nijesam odma poslušao moju Jelicu i dao (navalio) onemu gosp. L. Baš i ako nije posve zlu stvar bio izradio, za stalno se izgubio moj način pripovjedanja i govora. A kako sam veliš, da bi dobro bilo, baš najbliže sačuvat karakter moga pripovjedanja, uvjeren sam da će tvoja pripomoć učinit mnogo ljepšu i interesantniju knjigu. Naravno da bi ja isti sad neke stvari izmjenio, neke i ostavio, a na neke i dodao. – pisat će Bukovac Marku Caru iz Praga, već 19. 12. 1918. godine.
KB-94
Kako god bilo, Marko Car uredio je i napisao predgovor novom izdanju, koje će izaći tek 1925. godine, tri godine nakon Bukovčeve smrti, u Beogradu. To ćirilično izdanje neće imati onakav odjek kakav je imao Moj život iz 1918. godine s Vojnovićevim predgovorom, koji se i danas koristi.
Na tom je tragu Kuća Bukovac zainteresiranoj javnosti priredila uistinu rijedak doživljaj – mogućnost pregledavanja i uspoređivanja dvaju rukopisa kao i knjige Moj život, izdanja iz 1918. godine, uz pregršt dodatnih ilustracija koje ćete uskoro moći pratiti na našoj web-platformi. Uživajte!
https://bukovac.migk.hr/embed/#?secret=N7bdDHtLJm#?secret=alprxsbV6shttps://bukovac.migk.hr/
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
