Glavni folklorni datum ljetnog perioda, Ivandan ili Ivanjdan, odnosno blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja dan je kada se po narodnoj tradiciji pali druga obredna vatra. Cilj ljetne obredne vatre je, prema drevnim solarnim vjerovanjima, pojačati snagu suncu s obzirom da od Ivanjdana dan skraćuje. Isto tako, prema narodnim vjerovanjima u apotropejsku, ljekovitu i lustrativnu moć vatre, ona, to jest snaga svjetla i topline štiti ljude, životinje i biljke od zlih sila i bolesti te liječi tijelo i čisti duh. Paljenje, preskakanje i plesanje oko vatre uoči Ivanjdana poznaje područje gotovo cijele Europe, ono je rašireno u slavenskim, romanskim, skandinavskim, germanskim i sjevernoafričkim zemljama.
Isprepletenost religijskog i pučkog, koji često baštini ostatke arhaičnih tradicija, vidljiva je u podudaranju važnih blagdana i svetkovina s prastarim vjerovanjima, a blagdan rođenja Ivana Krstitelja, 24. lipnja, zasigurno je jedan od važnijih. Sveti Ivan Krstitelj je, prema Lukinom izvještavanju, stariji od Isusa šest mjeseci. Znajući da se Isus rodio 25. prosinca, u vrijeme oko zimskog solsticija kojim sunce otpočinje sve duže i više biti prisutno na obzorju, tako je rođenje Ivana Krstitelja vezano uz ljetni solsticij, kad sunce od najjačeg krene slabiti, dok ne stigne do novog rođenja. Vjerovanje da suncu treba pomoći da ojača simbolično je prisutan u svom kršćanskom ekvivalentu: Isusovom prethodniku treba pomoći da pripravi put Gospodinu i poravna mu staze, odnosno da krsteći nevjernike utre put novoj religiji najavljujući dolazak kršćanskog sunca. Stoga ne čudi što su uz blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja prisutni običaji paljenja obredne vatre koji su doduše s vremenom poprimili dodatni repertoar narodnih vjerovanja.
U Konavlima se običaj paljenja i preskakanje vatre o Ivandanu njegovao relativno donedavno, pa čak i danas možemo svjedočiti sporadičnom i mjestimičnom obilježavanju običaja. Vatre su se palile po seoskim raskrižjima, susjedstvima, gumnima i ispred crkvi, a ranija tradicija pamti i vatre ispred kućanstava, kad je svaka kuća imala svoju vatru. Kasnije je postalo uobičajeno da se pali jedna ili dvije zajedničke vatre u središtu sela ili zaseoka, jedna veća za omladinu i jedna manja za djecu i starije tako da svi mještani mogu učiniti običaj – preskočiti preko vatre uz povik: U ime Boga i svetoga Ivana. Mladići i djevojke preskakali su skupa, hvatajući zalet i grabeći priliku da se prime za ruke. Djeca su preskakala čak i bosa, ofuranih nogu od ognja, nakon što su cijeli dan po baštinama i selu skupljala suho granje, pruće vinove loze, sominu, staru slamu i slagali ih na smrekovinu ili koje jače drvo, da s prvim mrakom upale viganj te da običaj počne. Mještani bi se okupili, a uz vatru bi se plesalo, pjevalo, jelo i pilo do kasno u noć. U ona doba koja ne poznaju struju, noć uoči Ivandana pružala je veličanstven doživljaj: svaka vatra koja se zapalila se vidjela, a Donja i Gornja banda nježno bi se pogledavale i gledale kako vrca zlato po selima.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
