Priče o seoskim domaćinstvima koje vam donosimo vikendom, obično su lijepe priče o ljudima koji su vlastitim trudom obnovili stare kuće i proizvodnju hrane, te uz pomoć zajednice stvorili novi, bolji život. Takva je i ova priča o Seoskom domaćinstvu Katičić, ali iz jednu veliku razliku. U Dubrovačkom primorju oni su jedino domaćinstvo toga tipa, ali, kažu, podršku zajednice nemaju. To je razlog zbog kojeg je moj sugovornik i nositelj OPG-a Mato odmah na početku našeg razgovora kazao kako ozbiljno razmišljaju sve prodati i iseliti se iz Primorja.
Obitelj Katičić i službeno je jedna od najstarijih obitelji u Primorju, čije se ime u crkvenim knjigama spominje još u 17. stoljeću. U Smokovljanima su na imanju, koje obuhvaća kamenu kuću i niz gospodarskih objekata uz nju te zemlju, živjeli sve do 1991., kad je jedna granata upućena iz Ravnog pala na kuću i usmrtila oca obitelji i jednog njegovog sina.
Majka i sinovi Mato i Pero s teškom su tugom u srcu napustili rodno mjesto, no kuću su nakon rata obnovili i vratili se živjeti u ovo primorsko selo koje broji tek 30-ak stalnih stanovnika, među kojima je Pero sa suprugom i njihovom 14.-godišnjom kćerkom, po godinama iznimka.
Mato je kao konobar cijeli svoj radni vijek radio u Vili Dubrovnik, no kad je vila prodana novim vlasnicima 2008. pa onda i srušena, dobio je otkaz, ali i došao na ideju da obnovi gospodarske kuće na imanju i otvori Seosko domaćinstvo. Sredstva je dobio iz kredita UN-a, a jako je zahvalan Melaniji Milić iz DUNEA-e i županu Nikoli Dobroslaviću na pomoći oko pripreme dokumentacije.
Imanje je obnovljeno, a kredit je davno vraćen. Seosko domaćinstvo u međuvremenu se od početne ideje najma soba i ugostiteljske usluge pretvorilo u malu farmu životinja, vlastitu proizvodnju i slobodno mogu reći i etnološki muzej. Mato je sakupio više od 1000 predmeta, od 150 godina stare primorske nošnje do namještaja, alata, oruđa, svega što su Primorci koristili u svakodnevnom životu.
Posjetitelji se uvijek oduševe u druženju sa životinjama, među kojima su pauni, koze, jedan muflon i cijeli niz tovara, čije mlijeko je i tajni sastojak kolača koji se prave na imanju.
-Uzgajamo i povrće i voće. Sve što nudimo našim gostima je domaća hrana ili iz naše proizvodnje ili proizvodnje primorskih OPG-ova. Ideja je bila da ljudi kad dođu osjete prirodu, selo, dožive taj seoski život kakav je bio nekad i jedu, ono što se tu jelo. Ne neka jela koja se mogu dobiti u restoranima, nego ono naše domaće, pršut, panceta, sir svježi i iz ulja, domaća verdura, i naravno meso, teletina i janjetina ispod saća. Gosti su nam oduševljeni. Od 2013. do danas dobivamo samo pohvale, niti jednu negativnu kritiku niti od gostiju niti od agencija s kojima surađujemo.
Mato, njegov brat Pero i njegova supruga, a odnedavno i kćer, rade sav posao u domaćinstvu i od toga i žive. Svi sa stalnom adresom u Smokovljanima. No problemi su, čini se stalni, pa u Primorju, gdje ljudi kronično nedostaje, osobito mladosti, uspjeh može postati i teret.
-Ništa u zadnjih 30 godina nije se napravilo da bi Primorje postalo primamljivo mladima. Umjesto mladih obitelji, u naša se sela prijavljuju, kao fiktivni birači i stanovnici ljudi iz Hercegovine, ljudi iz Grada. Oni se pojavljuju tu vikendom i kad treba glasati, a zbog glasova koje daju „zna se“ kome, oni su našoj lokalnoj vlasti očito puno draži, nego mi koji tu živimo oduvijek i stalno, kaže Mato, koji je 1998. pokrenuo i poznati KUD Žutopasi, koji više nažalost nije aktivan.
Pitam ga zašto je tako ljut na lokalnu upravu, kad njemu i njegovoj obitelji posao ide sasvim dobro i bez njihove podrške?
-Brinem se za Primorje i čini mi se da s ovakvom politikom neće u selima ostati nikoga osim staraca sa prosjekom godina 85. Bio sam u dva mandata vijećnik u Općinskom vijeću, ali moj je grijeh, očito, što sam bio u HSS-u, krivoj stranci, pa sam zato valjda na listi nepoželjnih. Ponudio sam Zavičajnoj kući u Slanome, koja je nedavno otvorena da besplatno unajme sve moje stvari koje sam skupio uz jedini uvjet da se ispod stavi natpis da je to vlasništvo obitelji Katičić, nitko mi nije niti odgovorio. Sedamnaest sam godina vodio KUD Žutopasi, a kad je ponestalo ljudi sa Visočana i Smokovljana proširio sam ga na cijelo Primorje, pa se dio ljudi u Skupštini i to starijih ljudi, onih vikendaša, pobunio i nelegalno su me smijenili. Sad sam član novog KUD-a Primorska Lijera, koji okuplja ljude svih dobi iz cijelog Primorja, a Žutopasi su potpuno neaktivni. Usprkos tome oni imaju pravo vježbati u Domu kultura, dok se novi KUD snalazi „po kućama“. Gdje god pokucam, odgovora nema. I to me jako brine. To što da bi ti netko odgovorio na obično pitanje moraš biti HDZ. Drugo me brine što mladih nema, oni odlaze, a jedino tko se doseljava su umirovljenici. Dok se u Primorju ne dogode radikalne promjene u vlasti, nema tu budućnosti. Zato se mi kao obitelj vrlo ozbiljno razmišljamo, prodati sve i iseliti.
Gdje ćete seliti?
Bilo gdje. U Grad, u Konavle, tamo je situacija puno bolja, a ima i mladih ljudi. Moje Primorje, volim najviše, ali ga ne mogu gledati kako propada u nečinjenju u toj čudnoj kombinaciji moći jedne stranke i njezinih glasača, koji dolaze sa strane, dok mi koji stalno živimo tu od te vlasti nemamo baš ništa.
I dok odlazim jer Mato, koji je inače i nositelj barjaka župe sv. Vida iz Smokovljana, ali i član ekonomskog vijeća, žuri u crkvu na misu, razmišljam koliko je truda i rada, ali prije svega ljubavi i entuzijazma uloženo u ove kamene zgrade, male vrtove, koji ih okružuju, muzejsku zbirku, životinje i zemlju, koliko je taj prostor oplemenila samo jedna obitelj i nekako sumnjam da će to prodati i otići. Umjesto da se takvi podrže, da nam je drago da postoje, u Primorju, čini se, njihovu vrijednost za zajednicu nitko ne prepoznaje.
