Među raznim dokumentima, pismima, knjigama i sličnim arhivalijama, u jednoj od muzejskih zbirki Kuće Bukovac pod inventarnom oznakom KB-1107 nalazimo naoko sasvim običnu kuvertu čiji nam glavni sadržaj, ono što je u njoj bilo poslano primatelju, nije sačuvan. Nije to jedina takva napuštena kuverta u zbirci, ima ih još, ali ova nam je dragocjena jer, između ostalih informacija, na njoj možemo iščitati veličinu i agilnost nekadašnje poštanske institucije, a koja nam se iz današnje pozicije čini gotovo nemoguća.
Kuverta je nosila nama nepoznati sadržaj koji je Vlahu Bukovcu, kako saznajemo prema pečatu udarenom na njenoj prednjoj strani, poslala strana agencija za oglašavanje, to jest praćenje medija Le Lynx. Na prednjoj strani je adresa primatelja, pečat pošiljatelja, poštanska marka i pečat pariške pošte, a na poleđini su tri poštanska pečata: Pariz, Zagreb i Cavtat. Također, na toj strani kuverte nalazimo i jednu Bukovčevu bilješku olovkom:
Thereza Kovačić Zagreb / Što je sa tim blaženim žicama za kontra bas Medini? Bukovac.
Prvo da se kratko osvrnemo na tu usputnu crticu, koja se slučajno našla na kuverti, vjerojatno kao podsjetnik Bukovcu da se javi Tereziji Kovačić. Kuverta je u Cavtat stigla 20. srpnja 1900. godine. To je bilo vrijeme kad Bukovac radi pripremne skice za kompoziciju Karneval u Epidauru koja se danas čuva u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu. Tema slike dobro nam je poznata. Grupa kostimiranih Cavtaćana zabavlja se uz ritmove tamburaškog orkestra smještenog u lijevoj polovici slike. Među sviračima je i sam Vlaho, osnivač orkestra, a dirigent je Ljubo Medini. Većinu instrumenata nabavio im je Vlaho Bukovac, pa tako i brač kojeg je sam svirao, a koji se danas čuva u Kući Bukovac, vjerojatno kao i ostatak instrumenata dolazi iz tvornice graditeljice tamburica, na kuverti spomenute Terezije Kovačić koja je od 1894. godine bila na zagrebačkoj adresi Ilica 47.
Zanimljivo je da je prvo odredište naše kuverte također bilo Zagreb. Pismo je jednostavno adresirano: Monsieur Bukovac / a Zagreb / Croatie. S pečata na prednjoj strani saznajemo da je poslano iz Pariza 12. 7. 1900. godine. U Zagrebu, budući da je Bukovac već bio preselio u Cavtat, poštanski činovnik na kuverti križa Zagreb i dopisuje Cavtat te Croatie prepravlja u Dalmacija, i pismo šalje na novu odrednicu gdje stiže 20. 7. 1900.! Tako u svega osam dana pismo iz Pariza prvo dolazi u Zagreb, ne baš mali gradić, bez precizirane adrese, te bez problema biva usmjereno na točno odredište primatelja, u Cavtat. I ostala Bukovčeva korespondencija potvrđuje, iz današnje perspektive, brzu razmjenu informacija. Što su o tadašnjoj pošti mislili suvremenici govori jedno pismo Jelke Miš, poznate učiteljice, vezilje i etnografkinje, koja je od 1894. do 1908. godine bila na službi u Mrcinama. U pismu iz 1904. godine Jelka se žali da je pošta u tim krajevima rijedak gost jer stiže samo dva puta tjedno! Tada u Mrcinama nije postojao poštanski ured, otvara se krajem 1908. godine, a pošta je bila na Grudi još od 1866. godine.
Što bi danas rekli stanovnici Dubravke da imaju mogućnost dobivati poštu dva puta tjedno, ne računajući razne kurirske službe, kojima također brzina i sigurnost nisu primarne osobine? Simptomatično je da danas, u eri telekomunikacijskih tehnologija, jednostavna poštanska usluga jedva da je na razini rimskog Cursus publicus, dobro organizirane transportno-glasničke organizacije Staroga svijeta.
Danas poštu čekamo tjednima, a mogućnost da bi na odredište stiglo pismo kao ono Bukovčevo, pa čak kad bi imalo punu zagrebačku adresu, bila bi ravna čudu.
