Danas se slavi Tijelovo, blagdan Presvetog Tijela i Krvi Kristove ili kako se u nas reče Korosante. Svetkovina je to u spomen na ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak. U starome Dubrovniku procesija na Korosante osobito je bila svečana i važna, jer je nakon ‘oslobođenja’ Grada od pošasti kuge postalo obavezno biti na proslavi euharistije, a oni koji ne bi na procesiju došli, a ne bi se opravdali nečim važnim, morali bi se čim prije upisati kao dužnici Općine za svotu od pet perpera.
U dubrovačkoj okolici Korosante imaju posebnu važnost i posebne običaje, vezane uz plodnost mjesta u kojima se slavi – je li na moru ili na kopnu, vjernici su oduvijek ovaj blagdan obilježavali uz puno ‘luči’ najčešće svijeća i mirisno bilje, u Gradu kadulju, a u okolici cvjetovima. U Gradu se Tijelovo posebno slavilo i kao dan kad je ‘Grad ozdravio’ i isti tako dan ‘kad su Turci odustali od svoje namjere prema Gradu’, pa je Dubrovnik u prošlosti često slavio zdravlje i slobodu kroz blagdan Tijelova.
Korosante – Od tal. corpo santo – lat. corpus sanctum. Dubrovački pisci prevode »aliti tijelo gospodinovo — tijelo slavno”
Proslava Tijelova u Dubrovniku uređena je zakonom iz 1422. i dopunjavana kasnijim odlukama vijeća. Povorka je bila složena nešto drukčije nego o svetome Vlahu, jer je u biti blagdana Tijelova bilo temeljno otajstvo kršćanske vjere, a svjetovni ceremonijal bio je sporedan.
Za nenadano oslobođenje od kuge na Tijelovo godine 1422. Dubrovački senat odredio je u znak zahvale i priznanja Bogu i sv. Vlahu da se tijelovska procesija obavlja s najvećim sjajem uz prisutnost Kneza i svih vijećnika s upaljenim dupljerima u ruci, koji će se kasnije razdijeliti u četiri dijela: jedan za nadbiskupa grada, drugi za Kaptol Sv. Marije, treći za crkvu Sv. Vlaha, a četvrti za redovnike dominikance i franjevce. Predviđene su i kazne za one koji ne bi došli, a ako bi tko izostao od Malog ili Velikog vijeća zbog bolesti i ne bi se opravdao, morao se čim prije upisati kao dužnik Općine za svotu od pet perpera.
Filip De Diversis: od 1434. do 1444. opisao je život Dubrovnika svoga doba, njegove zgrade, običaje, zanimanja stanovništva i na taj način dao prvi iscrpan prikaz toga grada i života njegovih ljudi.
Ovako opisuje Tijelovsku procesiju:
“Treća svečana, raskošna i pobožna procesija biva o blagdanu Presvetoga Tijela Gospodina našega Isusa Krista. Zaista bih se usudio reći i naglasiti da je najodličnija od svih. Naime, prvo se sve glavne gradske ulice prekrivaju i zasipaju mirisnom kaduljom. Gospodin knez i Vijeće pozivaju plaćene doktore i pridošle trgovce koje drže dostojnima časti. Ondje su i svi plemići Velikoga vijeća. Senat daruje plaćenim službenicima i došljacima voštanice iz općinskih prihoda. Vlastela ih, pak, kupuje o svom trošku. Kada se okupe svi redovnici prosjačkih redova u glavnome svetom hramu, dok općinski trubači i frulaši sviraju, a kneževi momci pred njima nose velike luči,gospodin knez, pozvani došljaci i plemići po dvojica kreću u crkvu. Tada s glavnoga oltara silazi časni poglavar, noseći u rukama, u kristalnoj pokaznici, svetu hostiju, hostiju našega spasenja, to jest tijelo Gospodina našega Isusa Krista, i staje pod drvenu nebnicu pokrivenu najljepšom aleksandrijskom svilom ili grimiznim, skrletnim baršunom.
Nebnicu drže svećenici, a oko nje nose velike luči. Uokolo su dječaci koji zvone u zvonca, a ispred nebnice idu redovnici i svjetovni svećenici pobožno uglas pjevajući himnu koju je sveti doktor Toma Akvinski iz reda propovjednika spjevao u čast toga predragocjenog sakramenta tako sveto, tako pobožno, tako božanstveno da je ništa ne nadvisuje. Iza ovoga gospodnjega kovčežića slijedi gospodin rektor između dvojice plaćenih službenika, potom drugi doktori i strani trgovci, zajedno s vlastelom, po dvojica, naime, po jedan stranac i plemić uljudno se združuju. Potom stupa čitavo mnoštvo, sva sila vlastele i pučana obaju spolova. Spomenutim redom izlaze iz stolne crkve i idu jednom ulicom koja se zove Ulica od crevljara. Premda ondje s obje strane stanuju mnogi plemići i bogati pučani, ulica se ipak tako zove, jer na jednom kraju mnogi crevljari imaju svoje radionice. Ova ulica izlazi na česmu pred samostanom svete Klare, a odanle se pristupa na Placu kojom se povorka vraća. Zaista, množina svjetine koja ophodi gotovo je neizbrojiva. Naime, kada gospodin knez slijedeći pokaznicu pristigne do općinske Luže, mnoštvo ženskog svijeta još nije izbilo na Placu. Taj veliki broj ljudi u Dubrovnik je privukla slast slobode kojom ovaj grad obiluje. Počesto svi u procesiji prigibaju koljena i otkrivaju glave, klanjajući se presvetom Tijelu Gospodnjem. Usuđujem se reći da je ovo nabožniji i ljepši blagdan od svih, što ih Dubrovčani slave u svojoj pobožnosti. Dostojno je i pravedno iznad svega štovati našega Spasitelja, koji je blagdan svih blagdana i svetac nad svim svecima. Blagdan preteče Gospodnjega, gospodin knez i Malo vijeće štuju hvalevrijednom procesijom da bi iskazali zahvalnost za to što se gradu na taj dan vratilo zdravlje, 1437. godine, kad je harala najžešća kuga.”
8. lipnja 1465. odlučeno je da se posti uoči Tijelova i da se ,,onaj post mora održavati takovom brigom da uspomena tolikih dobročinstava i čudesa pređe na naše potomke za sva buduća vremena i da se i u buduće naš grad može pouzdati i postignuti još više pomoći po milosrđu Onoga, na čiju je čast i slavu rečeni blagdan odredila Crkva”.
U vrijeme silnog straha nakon pada Bosne, tijelovska je procesija bila posvećena molbi za zaštitu grada. Vijećnici su izjavili da je Dubrovnik prije ostalih gradova pozvan slaviti taj blagdan, jer je svojim očima vidio da je kuga prestala upravo na taj dan. Vidio je i svoga neprijatelja, turskog cara Mehmeda, koji mu je spremao propast, mahnit za krvlju, ali je na blagdan Tijelova odustao od svoje namjere. Nakon toga su utihnuli glasi protiv Turaka.
Posebni opširni kapitul donosi red svetkovine i procesije na Tijelovo, u kojoj moraju sudjelovati svi gradski svećenici i redovnici, a knez sa svim vijećnicima (Velikog i Malog vijeća i Vijeća umoljenih – Senata) mora doći u katedralu i s upaljenim velikim dvostrukim svijećnjacima u rukama sudjelovati u procesiji.
IZVOR: Filip de Diversis: Opis slavnoga grada Dubrovnika – Zdenka Janeković-Romer
