Prvi svjetski rat tamna je mrlja u povijesti čovječanstva. U četiri godine trajanja sukobilo se ukupno 36 država, a bojišnice su bile raspoređene na teritoriju 14 država. Prema nekim procjenama, rat i njegove posljedice ugasile su preko 40 milijuna života.
U rat je bila uključena i Austro-Ugarska Monarhija pa su i Konavle trpjele posljedice dugogodišnjih sukoba. Mnogi su Konavljani u dobi između 18 i 55 godina unovačeni, a mnogi su iselili u Ameriku kako bi takvu sudbinu izbjegli. U ratu je na strani austrougarske vojske poginulo oko 160 Konavljana, a broj onih koji su skončali zbog ratom uzrokovane neimaštine, gladi i bolesti, teško je procijeniti. Prisjetit ćemo se 1916. godine kada je iz Italije u Cavtat stigla tek jedna u nizu loših vijesti s europskih bojišnica. Ta je vijest zavila Cavtat i obitelji Fagioni i Bukovac u crno, a riječ je o pogibiji Augustina Fagionija.
Augustin Fagioni rođen je 1887. godine kao prvorođeni sin Josipa (Joza) Fagionija i Ane (Anete) rođ. Grgin. Ime je dobio po djedu Augustinu, kao i njegov rođak Augustin Bukovac. Živio je u Cavtatu gdje je otac Jozo imao trgovinu, dok je majka bila domaćica. Dundo Vlaho naslikao ga je već 1890. godina pred kućom u Cavtatu kao trogodišnjeg dječaka plave, kovrčave kose, koji silazi niz skaline oslanjajući se o zid. Slika je signirana V. Fagioni dit Bukovac bratu Jozi. Nešto kasnije, 1899. godine portretirao ga je ispred prozora kuće u Cavtatu te u dno slike upisao Svom neputu Agu. Augustin je odrastao uz mlađu sestru Mariju, koju su još zvali Etica i Vice, te mlađeg brata Vinka. Pomagao je ocu u trgovini, a cavtatski župnik bilježi da bijaše mladić dobar i plemenit, okretan i valjan u trgovini, u muzici i zauzimanju za mjesto.
Početkom Prvog svjetskog rata, Ago je pristupio Gruškoj 37. domobranskoj pješačkoj regimenti, kojoj je pristupila i većina mobiliziranih Konavljana.
U ratu je napredovao do čina natporučnika o čemu saznajemo iz novina Prava Crvena Hrvatska gdje je u ožujku 1916. godine objavljena vijest o priznanju kojeg je Ago dobio: Previšnje pohvalno priznanje. G. Augustinu Fagioni, natporučniku u pričuvi domobr. pješad. pnk. br. 37, rodom iz Cavtata, izraženo je Previšnje pohvalno priznanje za izvrsno službovanje pred neprijateljem. Čestitamo!
Unatoč napredovanju i priznanju kojeg je Ago dobio, otac Jozo zabrinut je za njegovo zdravlje te o tome piše bratu Vlahu i moli ga da se zauzme za neputa te traži od utjecajnih ljudi lakšu službu za Aga: …nazad nekoliko takodjer od velike studeni došla mu je krv na nos, gđje je bilo u Ošpitalu iza fronte u oporavku za nekoliko dana. Dragi moj Vlaho, znajući ja da si ti alicijo sa visokim ličnostima i od carske kuće, stoga bih te molijo i bijo do smrti zahvalan, ako bih mogao izposlovati jedino da mu dadu lakšu službu. Amak ima na stotine oficira mladih koji šetaju i šepiru se…
Vlaho se na Jozove molbe nije oglušio, već piše Hofrathu von Vukoviću, dvorskom savjetniku: Kad bi vi mili prijatelju se zauzeli na pravom mjestu za njega i molili da mu se dade barem kakva laka služba, bilo bi i pravo iza onolike kušnje što je sve pretrpio da ga se i nagradi da barem od ovog nesretnog rata on odani pošteni i valjani mladić barem bude osiguran da će iznijet živu glavu.
Nekoliko mjeseci kasnije mladi život iznenada je prekinut na bojišnici između Tridenta i Vicenze, kod Monte Kaberlabe (1222 m). Cavtatski župnik revno upisuje informacije o poginulim župljanima pa bilježi: Fagioni Ago Jozov iz Cavtata, neoženjen, preminuo je kao nadporučnik 37. domobranske regimente na talijanskoj fronti kod monte Kaberlaba u Italiji dne 8 juna 1916. u dobi od 29 godina života. Ostavio je oca i mater, brata Vicka i sestru Elicu udanu (Franić).
Podataka o sprovodu nema, no mjesec dana nakon smrti održana je svečana misa zadušnica: Ove zadušnice prirediše mu mješćani, a i zaslužio je (…) Prisustvovahu zadušnicama: Opć. zastupstvo, c.k. vlasti, vojništvo i školska djeca, te svećenici konavoski: Jozo Prodan, Ljubo Bačić i Vice Vodopić, koji potonji rekoše mu i Misu. Svečanu Misu i odriješenje otpjevao je mjesni župnik i dekan u podvorbi dvaju mjesnih franjevaca O. Ant. Krile i O. Bona Beritića, a pjevanjem Mise i „Libera me“ izvedenom od mjes. crkov. zbora upravljao je gosp. Luko Kalačić.
Tužnoj priči o obitelji Joza Fagionija tu nije kraj. Nekoliko mjeseci nakon Agove pogibije, njegova majka Ane počinila je samoubojstvo, a 1919. godine od bronhitisa je preminuo i Jozo. Agova sestra Marija nakon rastave se preudala i odselila u Srbiju, a brat Vinko ostao je u Cavtatu gdje se bavio pomorstvom.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
