Ne stišavaju se reakcije na sinoćnji divljaluk ispred Crkve sv. Vlaha kada su mladenci proslavili uplovljavanje u bračnu luku na način da su svi ostali u gradu promislili da je ponovno 1991. O svom doživljaju na svom fb profilu pisala je naša sugrađanka Lea Sentović, a njena majka Jelena Pače Sentović nam u telefonskom razgovoru kaže kako neće odustati od pokušaja da se ovakve vrste “slavlja” koje uopće ne dolikuju ni Gradu ni mladencima, zabrane ili da oni koji bi trebali o tome više ne povedu računa. Komunalne redare, kaže, nije mogla dobiti na telefon, a policija je došla nakon uru vremena pa i nije mogla ustanoviti “remećenje javnog reda i mira”. U svakom slučaju, sinoć oko 19 sati gosti na Stradunu su ostali užasnuti “ekspolozijom” koja se začula ispred Crkve sv. Vlaha, načinom koji neki smatraju normalnim dijelom proslave. A nije normalno.
I treba zabraniti pothitno! Jer bučnije ne znači i veselije, često je posve suprotno.
Na svom fb profilu Lea Sentović dočarava kako je to sinoć izgledalo:
Pošla sam u grad. Pod grad mislim na Stradun. Izmedju Lapada i Straduna uvijek biram Stradun. Svak ide svome. Mama mi je sa Straduna. Tu se rodila, živjela i radi cijeli život. None živi na Stradunu i danas.
Tata je iz Komolca i nakon što je kuća u ratu izgorjela u Gradu smo živjeli 12 godina.
Ja sam tu išla u školu, tu sam se krstila, pričestila i krizmala. Igrala se na Prijekome i ispred Svetoga Vlaha, kupala na Banjama. Tu se rodila moja sestra… Moj prvi posao koji je trajao 9 godina je bio na Stradunu u prvom turističkom info uredu od TZ. Tisuće sam ljudi tada upoznavala sa mojim gradom. Bila ponosna što živim u gradu kojim su svi ti ljudi tako bili oduševljeni.
Mogu slobodno bez ikakvog pretjerivanja reći da sam ja dijete iz Grada i uvijek ću tako misliti bez obzira gdje živjela.
Danas sam bas htjela malo prošetat s Markom i pustit ga da se igra, da trči s malim strancima, sjedi po šporkom Stradunu, kupi bacile, oguli me za slikovnicu u Algoritma i preskupi sladoled.. Dakle, standardno popodne s djetetom.
Nakon što sam 20 minuta čekala parking mali sin se unervozio jer je još mali pa ne razumije čari sjedenja u autu na parkingu, pa ga je none (Bogu hvala) odvela s kolicima u grad.
Nakon još sat vremena života uzalud potrošenih, konačno parkiravam i spuštam se u grad niz Bužu… Mislim se kako ću sljedeći put autobusom, jer ovaj se teror s parkingom ne isplati…
Pri dnu ulice skoro što ću doći na Stradun gruhne bomba. Tj. tako sam promislila jer mi je jedino logično toj jačini bilo to. Da je bomba. Što ću, ipak sam ratno dijete. Doduše, u momentu mi je palo na pamet da nije možda Cele ili Snack eksplodirao, boce plina ovo ono. Nisam paničar po prirodi zato mi i jest to bilo toliko nevjerojatno.
Trčim na Stradun, dijete mi je dole negdje, nije samo ali nisam ja s njime. Prepao se sigurno, a bogme i ja jer u tom momentu još uvijek mislim da je nešto eksplodiralo. Stižem na Stradun, kad dole pomutnja teška. Skoro filmske scene.
Majke s djecom trče što dalje od spomenutih kafića, djeca uplakana, krive se… ljudi se iz kafića dižu, gledaju što se događa, dje je bomba gruhnula. Ugledam malog sina, Herkules u kolicima gleda, nema suze nijedne. To legendo, majka rodila. Ali, prepadnut, gleda u mene – majko nosi me odavde pogled. None izbezumljena. Standard.
Ja gledam, svi kafići na broju, sezona spašena.
Kad ono – ekipa ispred Svetog Vlaha, svadbuje. Pjeva se, zastava se vrti (jer Boze moj, kakva je to svadba bez zastave, zamisli da netko pomisli da nismo Hrvati) i puca se iz nečega sličnoga topu jer samo je tako nešto moglo toliku eksploziju napraviti. I njima svima to ok. Tako se slavi. Jer samo je prava svadba ona na kojoj se puca i bacaju mini granate – napisala je, između ostalog Lea Sentović i izazvala brojne komentare nazočnih sinoćnjem “slavlju” ispred Crkve sv. Vlaha. I doživljaj svih je isti – svi su “premrli” od straha.
Stoga, bengalke i ostala pirotehnika često se vidi kao dio svadbenog slavlja, ali vrijeme je da se tome kaže – dosta!
