Simpatični 34-godišnji Maro Kola iz Banića nastavio je gotovo polustoljetnu tradiciju izrade lijerica s kojom je započeo njegov pok. otac Ante, a kako ima dva sina, nada se da je on tek spona između obiteljske prošlosti i budućnosti ovog obiteljskog “zanata”.
Svo svoje slobodno vrijeme koje mu ostane nakon obveza koje ima kao vozač hitne pomoći u Banićima, provodi u radionici, jer sve je više narudžbi privatnih osoba koje žele imati ovaj instrument koji predstavlja i identikacijsku kartu porijekla, pa i ljubav prema kraju, običajima, linđu… Lijerica je i lijep suvenir, autohtoni, (hand)made in Banići, pa ga nerijetko kao uspomenu iz našega kraja i turisti nose doma.
Iako ih, kažu poznavatelji, izrađuje na vrhunski način, Maro lijericu ne svira.
-Prov’o sam, nije išlo, pa što ću nešto što ne ide, silit – kaže otvoreno, dodajući kako mu ni otac nije svirao lijericu.
Pa tako zvuk njegovih završenih lijerica provjeravaju i na njoj prvi zasviraju njegovi prijatelji iz sela.
-Dosad sam napravio 155 velikih lijerica za sviranje, a preko 500 malih kao suvenira. Kako ni moj tata nije znao svirati, imao je svoje prijatelje koji bi mu naštimali lijericu kad je završi pa tako i ja imam dvojicu momaka iz mog sela koji mi dođu naštimat lijerice i zasvirat, a to su Baldo Mihović i Antonio Mišeta. Zvuk lijerice ovisi o vrsti drva i o kvaliteti izrade – pojašnjava nam Maro, dodajući kako je najbolje drvo za lijericu smrk kojeg je teško pronaći, pa radi i od kljena, oraha, murve i masline ako je pronađe.
A, žice, od čega su žice? – zanima nas.
-Žice stavljam od teniske rekete, za strunu na gudalu se isto uspijem nekako snaći preko prijatelja koji znaju ljude koji imaju konje. Proces izrade je jako dug, kad se ubere drvo u siječnju ili kolovozu, treba se sušiti najmanje dvije godine da bi se mogle početi izrađivati lijerice. Prvo ide crtanje lijerice na drvo, kopanje ili dubljenje unutrašnjosti, lijepljenje glasnjače pa obrađivanje vanjskog dijela lijerice te obrada glave lijerice. Kad se to sve završi ide lakiranje, pa sastavljanje. Ponekad lijericu ne lakiram jer kupac traži da se ne lakira, navodno su stari ljudi govorili da lijerica izgubi malo zvuk kad se lakira, iako ja to još nisam primijetio.
Marovih lijerica ima, kaže, svugdje po svijetu…
-Ima ih po Americi, Njemačkoj, Austriji itd., a najviše mi kupuju naša kulturna društva ali i naši Primorci koji jednostavno vole da im lijerica stoji doma, u kući.
Baš kako je i on kao dječak dolazio u radionicu svog oca promatrati kako nastaju lijerice, i njegov petogodišnji sin Mauro je često uz njega i upija očevu vještinu. A, 11-godišnji Antun bi, akobogda, mogao postati prvi obiteljski lijeričar jer je ove godine počeo učiti svirati u svojoj školi u Slanom u kojoj je organizirana poduka iz sviranja lijerice.
-Moj je otac svoju prvu lijericu napravio s 14,15 godina, i za života ih je izradio tristotinjak. Kao dijete većinu vremena sam provodio uz njega gledajući kako ih pravi, a pamtim da smo za svaku Festu Sv. Vlaha išli u grad prodavat lijerice, a ja bi kao dijete bio obučen u primorskoj nošnji.
Kad je moj otac umro, bilo mi je žao da njegove lijerice ostanu nedovršene, pa sam tako počeo. Iza njega je ostalo bilo nešto alata, nekoliko komada suhog drveta, te nekoliko nezavršenih lijerica, pa sam tako ja zapravo i počeo. A kad sam završio njegove, napravio sam i svoju prvu lijericu pa drugu, treću… vidio sam da imam volje da to i sam nastavim raditi. I kako tad, tako sad – ispričao je Maro.
Pa, poželimo da se obiteljska tradicija nastavi. Tradicija je to ovoga našega lijepog kraja. A ne treba niti sumnjati kakva će biti u obitelji festa kad jedan Kola sam zasvira na lijerici koja je nastala ispod vještih prsta njihovog tate ili djeda.
