Strah od zmije u Konavlima i mlječika

U Konavlima je strah od zmija velik, ogroman, atavistički. Sama pomisao na zmije smrzava, ona je izvor svih zala još od biblijskog vremena, pa se narod domišljao kako ih tjerati daleko od svog svijeta. Djeci se taj strah od malena utvrđivao brojnim strašnim pričama pa ne čudi da je zmija nepravedno postala najneželjeniji gost.

Brojne su vrste zmija u Konavlima od kojih je većina neopasna, odnosno neotrovna. Od opasnijih vrsta ovdje živi poskok, crnokrug i riđovka koja je rijetka. Nalazimo ih u manje naseljenim područjima, u kamenjaru, na zapuštenim ledinama i u šumama, svugdje, ali rijetko.

Od njih bi češće stradavale životinje nego ljudi, a i za njih je bilo lijeka dok je uredovao naš najpoznatiji prijatelj zmija Baldo Radović Balunče, koji je rješavao ljudima sve probleme sa zmijama. Zmije su ga slušale, na njegov zvižduk su dolazile, a na daljinu je mogao komunicirati s njima. Jedino se nije smjelo bjestimati, odnosno psovati. No, Balunče bi došao na red tek kad se više ništa ne bi moglo, kad je zmija upekla. Brojna kazivanja svjedoče o njegovoj pomoći i prijateljskoj naravi prema zmijama.

Konavljani bi uglavnom ubili zmiju kad bi je vidjeli, a to se radilo tako da bi joj stukli glavu. Zmije se nije smjelo ubijati u kući jer bi to prouzročilo veliku nesreću za ukućane. Stoga se zmije tjeralo i od štala i od kuća. U rano proljeće, najkasnije na dan Blagovijesti 25. ožujka palile su se krpe, rutine i gurale u sve prostore iz kojih se mislilo da može izaći zmija. Bilo je važno da ih se spriječi da se gnijezde uz kuće po izlasku iz zimskog sna. Nakon dima dolazio je red na biljke.

U Konavlima, starijim od ovih danas, u proljeće bi sve rupe po zidovima i oko pragova na vratima korti, avlija, obora i pojata bile zakićene mlječerom. Gdje god je postojala rupa, u nju bi se zataklo mlječera. Kitilo bi se nekad o Gospi Nuncijati, ili o Uskrsu, negdje malo prije, negdje malo kasnije s istom namjerom – da potjera neželjena Božja stvorenja od kuće. Dvije su vrste mlječera ili mječara koji su se u Konavlima koristili: obična mlječika (Euphorbia cyparissias) i sunčeva mlječika (Euphorbia helioscopia), obje dobro zastupljene posvuda u Konavlima.

Obje su iz porodice mlječika (Euphorbiaceae), obje su otrovne za ljude i životinje. Obična mlječika višegodišnji je visočiji grm, uspravne stabljike, mesnate i tvrde, na čijem se gornjem dijelu razvijaju listovi i cvijet. Listovi su brojni i smješteni su spiralno uz stabljiku bez peteljki te imaju samo jednu žilu. Na vrhu stabljike razvijaju se žutozeleni cvjetovi u štitovima iz kojih nastaje mali tobolac sa sjemenkom koja se katapultira i do pet metara daleko. I ne širi se samo tako, već i mravi odrađuju svoj doprinos širenju mlječike. Njima je sjeme ove mlječike posebno privlačno.

Ova druga sunčana mlječika je nešto niža i jednogodišnja je biljka. Stabljika joj naraste do 40 cm, a listovi su, za razliku od obične, nazubljeni i nešto više žute boje. Iz njenog cvijeta razvija se glatki tobolac s većim brojem sjemenki. Tako ova jednogodišnja biljka osigurava sebi opstanak proizvodeći nekoliko stotina sjemenki po sezoni. Obje su se mlječike u Konavlima koristile za začepljivanje rupa zmijama, odnosno, njima se protiv zmija kitilo kuće i zidove. Nije posve jasno je li to činjeno zbog otrova bijele boje ili nekog magijskog djelovanja.

Od ostalih upotreba mlječike i njena otrovna mlijeka zabilježeno je da bi u Konavlima njime liječili i bradavice po rukama. Kapalo bi se ovog soka na vrh bradavica dok se ne bi osušile. Nerijetko bi osjetljiviji dobili plikove po koži, pa bi osim bradavica patili i od plikova, kao kod opeklina.

Od mlječara se izrađivala veska, posebno ljepilo za ptice. Mlijeko iz biljke nakapalo bi se u posudu te bi se nakon toga kuhalo dok se ne ugusti. Takvo bi postajalo pravo ljepilo kojim bi premazali površinu na koju se očekivalo da će ptičica sletjeti. Najčešće se radilo o štapu kojeg bi se montiralo da stoji vodoravno. Ptičica bi sletjela, zalijepila se nogicama, a onda u pokušaju da se oslobodi zalijepila bi i krila. Za osloboditi pticu trebalo ju je oprati vodom, jer je ljepilo od mlječera bilo izuzetno lako topivo u vodi.

Kako nam kazivači donose, te ulovljene ptičice završavale bi u gajbicama djece koja su se njima igrala. Tako su, umjesto kanarinaca, u gajbicama od pruća u konavoskim kućama pjevali staglini ili grdelini, odnosno mali lijepi češljugari (Carduelis carduelis) koji su danas zaštićena vrsta.

Objavljeno u Samonikle priče iz prirode