Koliko sam tekstova napisala o Valentinu Dujmoviću otkako je napustio naš Grad, direktorsku poziciju u Vodovodu i prešao na odličnu visokorangiranu poziciju u Hrvatskim vodama, kao zaštićeno čedo u političkom HDZ-HNS braku sklopljenom na proteklim parlamentarnim izborima?
Nijedan.
Zašto sam se sad sjetila da postoji?
Jer je gostovao u emisiji Dubrovačke televizije “Jedan na jedan” kolegice Danijele Demarin Hasanović. Pogledam ponekad te intervjue, ovisno o tome koliko mi je zanimljiv sugovornika. Valjda svi tako rade. Nisam ga pogledala.
Ali, ne lezi vraže! Kolege mi danas pošalju izrezani dio gdje se Dujmović osvrnuo na tužbu kojom od našega portala traži 100 tisuća kuna. Zbog nečega sličnog duševnoj boli koju mu je izazvao jedan naš komentar kada je želio postati direktor dubrovačke zračne luke. Kolegica je inzistirala na iznosu od 100 tisuća kuna, zna li što to znači za jedan portal i kako je došao do tog iznosa. Odgovorio je kako je, eto, mogao tužiti i za jednu kunu, te kako će novac, ako ga dobije, donirati. Potrebitima. Kako ga neće ostaviti sebi. Nije baš puno pričao o tome, jer je postupak u tijeku. Dujmovićev odvjetnik je, naime, uložio žalbu na nepravomoćnu presudu dubrovačkog Općinskog suda koja je presuđena u korist dubrovniknet.hr-a. Pa ne bih ni ja o tome duljila. Zaključio je, na kraju, kako bi možda promislio o iznosu, ali je siguran da bi opet tužio.
Sve ok! Volim kad su ljudi dosljedni. A osobito to volim kad je riječ o političarima.
Ali, zašto ovo uopće pišem?
Jer je Dujmović rekao kako je on u tom komentaru osjetio koliko ga autorica, tj. ja mrzim. I meni je to žao. “Niđe veze” – citirat ću jednu srednjoškolku od koje sam neki dan to čula kada je odgovorila majci na neku, po njenom mišljenju, nebuloznu izjavu.
Ne mrzim. Nikoga. Bogu hvala. Klonim se onih koji me uznemiravaju na negativan način. U osobnom životu tako radim.
U novinarskom? Ne ide tako. Nema tu mjesta za osjećaje. Napišem što mislim. Promislim uvijek “dva puta”. Ne “udaram” ispod pasa. Ne zadirem u privatni život niti diram obitelj. Ne radim to što rade političari, čemu svjedočimo i proteklih dana. Ali, ne trebam to pojašnjavati Valentinu Dujmoviću. Bio je aktivni sudionik na proteklim lokalnim izborima u Dubrovniku. Dobro zna što se sve pojavljivalo u javnom prostoru izgovorenih riječi.
Da zaključim. Valentin Dujmović u žiži mog interesa može biti isključivo i jedino kao javna figura u društveno-političkom životu ovoga Grada. I to ne preko njegove stranke. HNS nam ne šalje pozive za press konferencije već godinama. To je način njihova strančarenja. Ja o tome mogu imati svoje mišljenje, ali njihovo nemam nikakve potrebe mijenjati.
Ali, gospodin Dujmović je, dok je bio na poziciji prvog čovjeka jedne javne, gradske tvrtke, primjenjivao takvu istu metodologiju rada. Vodovod, to sam ja! – smatrao je. Dubrovniknet je izbačen s mail liste Vodovoda pa su nam prestali stizati pozivi za press konferencije te javne tvrtke. A to se, u demokratskom društvu, kakvim ga nazivamo, ne radi. Nisu javne tvrtke ničija osobna prćija.
Neću više. Dujmović nije u fokusu mog interesa. Dok opet ili ako ikad više bude “faktor” u javnom životu Grada.
