12.8 C
Dubrovnik
Petak, 27 prosinca, 2024
NaslovnicaKulturaRomano Nikolić, redatelj i glumac koji je kazališni događaj u Hrvatskoj

Romano Nikolić, redatelj i glumac koji je kazališni događaj u Hrvatskoj

Pomalo je neobično na listu najboljih kazališnih događaja u jednoj godini staviti mladog glumca i redatelja, ali način na koji se Romano Nikolić bavi kazalištem po svemu je drukčiji od svega što postoji u našem kazalištu, jer on svojim djelima na najdirektniji način odgovara na probleme koji su oko nas.  On je u 2022. godini uspio javnosti predstaviti čak dva važna projekta, prvi smo gledali na sceni Teatra &TD-a, a drugi u jednoj zagrebačkoj kući predviđenoj za rušenje. Prvi je bio „Bura“, tragična priča o migrantima, izgrađena oko utopljenog trogodišnjeg sirijskog dječaka Ajlana Kurdija čije je tijelo u rujnu 2015. more izbacilo na plažu u blizini Bodruma. Odrasli Ajlan u interpretaciji Frane Maškovića jedna je od najpotresnijih i najboljih uloga koju smo vidjeli u 2022. godini. A za kraj godine Romano Nikolić (i Arterarij) predstavio je i suvremenu verziju „Medeje“, predstavu „Na dnu oceana postoje neki svjetovi“, u kojoj progovara o velikoj tabu temi: što se dogodi da majka ubije svoje dijete – eto tako je o Romanu Nikoliću, glumcu rodom iz Dubrovnika, redatelju i kazališnom istraživaču i osnivaču Arterarija pred kraj lanjske godine pisala Večernjakova kritičarka Bojana Radović svrstavši ga među 10 kazališnih događaja koji su obilježili 2022.

Obzirom na njegovu mladost, teško je povjerovati kako je Nikolić već dosad iscrpio svoj kapacitet onoga što može, treba, ali i mora dati hrvatskom, ali i širem, kazališnom prostoru. Kad smo ga nazvali za razgovor, završavao je u Novosadskom kazalištu premijeru svoje najnovije predstave “Antigona – lijepo je kad padneš na mekano”.

Bez okolišanja, zašto tvojih predstava nema u tvom Gradu, u Dubrovniku – možemo samo čitati o uspješnim projektima u medijima i društvenim mrežama, uglavnom da tvoje predstave ne daju miran san, da “izbacuju iz cipela”, potiču na razmišljanje. 

-Bilo je razgovora oko dovođenja nekih predstava u Dubrovnik, ali se to
nije u konačnici realiziralo. Zašto je tako, mogu samo nagađati. Sigurno je više faktora u igri. Možda su jedan od razloga nepovoljni financijski
uvjeti koji su potrebni da se neka predstava pozove na gostovanje.

Praksa je i da se gostovanja događaju po principu razmjene predstava ili su uvjetovana sufinanciranjem što Arterarij kao nezavisna organizacija s
minimalnim dotacijama ne može ispuniti.

Predstava “Posljedice” za koju je glumica Mirej Stanić i nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta, a koja progovara o nasilju nad ženama unutar obitelji nastala je u koprodukciji Arterarija i Kazališta Marina Držića u mandatu Ante Vlahinića. Nažalost ta se predstava nije održala na životu nakon njegovog odlaska.

Uzmimo tu u obzir i nepovoljnu situaciju nastalu zbog pandemije koja nas je svih “vratila na tvorničke postavke”. Prije toga smo gostovali s predstavom “Sakrij se negdje daleko do smrti” u kazalištu. Svi mi imamo različite umjetničke vizije i bez obzira slagali se s njima ili ne, trebamo ih poštovati. Siguran sam da svatko pokušava donositi najbolje odluke u odnosu na okolnosti u kojima se nalazi. Svakako, razveselit ću se bilo kojem pozivu u budućnosti, a vjerujem kako će ih biti.

Trenutno si režirao predstavu po motivima Sofoklove tragedije “Antigona” u Novom Sadu, ponovno ženski lik, ponovno antički lik, heroina, u kojemu sada kontekstu propituješ njenu simboliku i metaforičnost?

Rastvaranjem kanonskog prostora ‘Antigone’, nužno otvaramo i bezvremenske sukobe prava i pravde, moći i potčinjavanja, odgovornosti i prepuštanja, intuicije i razuma, sljepila i srčanosti. Poznati narativ o sestrinskoj odanosti poginulom bratu i njegovim posmrtnim ostacima, spremnosti na vlastitu smrt te borbi protiv građanskog prepuštanja vladarevim naredbama, zamjenjuje intervencija koja prostor arhetipskih likova produbljuje, apstrahira i sukobljava sa suvremenim realitetom života u ratnim i postratnim zajednicama.

Postavljaju se pitanja: Što vladara čini vladarem? Kako se razlikuje onaj koji ‘čini’ nasuprot onom koji ‘svjedoči’? Kako se osoba, identitetski iscrpljuje u funkciji zločinca, a kako u funkciji žrtve? Gdje završava osobna, a počinje kolektivna odgovornost? Kako se nositi s gubitkom koji nadrasta naše kapacitete i kako se kao sestre, majke, očevi i braća, mirimo s idejom da neke svoje bližnje, možda više nikada nećemo moći zagrliti ili se čak s njima ni oprostiti, samo zato što oko nas uvijek postoje i oni koji su spremni vlastite ruke iskoristiti tako što zadave one tuđe.

‘Antigona: Lijepo je kad padneš na mekano’, predstava je o svima nama koji svakodnevno biramo jesmo li na strani ljudskosti ili mržnje te želimo li svijet nježnosti ili svijet koji s kostiju dere kožu i ostavlja nas u beskonačnoj samoći. Možemo li u našim životima pristati na činjenicu da ako već padamo, da je ljepše bar onda pasti na mekano?

Tvoje projekte krasi snažan istraživački dokumentaristički pristup kojim raslojavaš aktualnu društvenu zbilju. Pred kojom se radije, budimo iskreni, zatvaraju oči. Kao što je Korado rekao živimo u vremenu kada sve nebitno postaje bitno…ti si krenuo obrnuto. Je li to teže, pogotovo za teatar, kakav si osnovao prije 8 godina i još, na sreću, traje. Ali, kako opstaješ?

Arterarij ima u programskoj viziji da se bavi isključivo temama za koje smatramo da su nedovoljno zastupljene u kazališnom prostoru.

S vremenom smo postali prepoznatljivi, ali smo i dobili niz podrški od različitih donatora. Ne možemo se više osloniti na sredstva koja dolaze od lokalnih izvora financiranja jer nisu dostatna za kvalitetni razvoj produkcije.

Koliko obzirom na tvoj pristup kazalištu i projektima, traju pripreme, radiš dosta sa stalnom suradničkom ekipom. To je bitno?

Najbitnija stvar su pripreme. Niti jedan autor/ica ne započinje svoj rad s prvom probom. Probama prethode mjeseci promišljanja, istraživanja i razgovaranja, ne samo s autorskim timom, već u mom slučaju i sa osobama koje su direktno povezane s temom kojom se bavimo kako bi se upoznali sa činjenicama, a pritom čuli i različita promišljanja i stavove.

Zato nemam potrebu u svojim predstavama davati odgovore, već isključivo iznositi činjenice i postavljati pitanja kako publici, tako i sebi, a radim sa suradnicima koji me razumiju, čija mi je estetika bliska, koji se kritički odnose prema meni i mom radu i za koje smatram da su za taj projekt najbolji.

Arterarij je svoju publiku već naučio da s uzbuđenjem čeka i prostor u kojemu će se predstave dogoditi. To je uvijek drukčije, a utječe i na nevjerojatnu interakciju publike i izvođača, zbog komornosti prostora. Je li to namjera ili nužnost obzirom na pomanjkanje teatarskih prostora?

U početku nam je izmještanje iz kazališnih prostora bila nužnost, a kasnije smo shvatili da takvi prostori mogu za određene projekte više pomoći nego odmoći jer se stvara intimni i puni krug razmjene emocije i iskustava između izvođača i gledatelja.

Naravno, to ne funkcionira za svaku predstavu i ne bježimo iz kazališnih dvorana već uvijek promislimo što bi najbolje funkcioniralo.

I tu mi se odmah nameće i taj naš pojam ambijentalnosti DLJI i uzbuđenje samih redatelja i scenografa koji su svojedobno pomno promišljali i istraživali u kojim dubrovačkim scenskim prostorima postaviti neki komad. Koliko bi ti to kao glumcu, redatelju, teatarskom istraživaču bio uzbudljiv posao – da ti netko ponudi da autorski rad postaviš na našim DLJI?

Bilo bi mi uzbudljivo kao i za svaki dosadašnji projekt. Sa zadovoljstvom bih pristao, naravno, ako bih imao jasnu ideju kojom se temom želim baviti u tom trenutku.

Poželiš li ikad neki “sigurniji” kruh, lagodniji stalni angažman, pa ti si glumac, dobar glumac.

Naravno da se pojave i takvi trenuci, ali onda se isto tako iznova sjetim zašto nešto radim. Možda bi bilo lagodnije, ali nisam siguran da li bi mi bilo ispunjavajuće. Zahvalan sam na svakoj ponuđenoj glumačkoj prilici, a znamo da je takvih prilika, pogotovo ako si samostalni umjetnik relativno malo, a glumaca je puno.

Da sam prihvatio biti u nekom ansamblu nisam siguran da bih se u tolikoj mjeri upustio u redateljski posao. Sve ti u životu nešto odnese, ali i donese. 

Iako se može nazrijeti što je za tebe kazalište danas i kakva bi njegova uloga u društvu trebala biti, reci nam, umire li angažirani teatar u Hrvatskoj?

Ne mislim da umire, pa svaka kazališna predstava je na neki način angažirana, svaka postavlja svoja pitanja i bavi se određenim temama. Samo možda poneka nedovoljno, pa nam se čini kao da umire.

Pretpostavljam da pratiš kazališnu scenu, što rade tvoje kolege, bi li mogao izdvojiti neku predstavu koja te je kao gledatelja razdrmala?

Od predstava koje su na mene ostavile snažan utisak u nekom proteklom razdoblju, a da ne spominjem one u kojima sam glumio su Matija Ferlin – Samice, Bobo Jelčić – Sorry, Marina Petković Liker – Razgovaranja, a od predstava iz regije  Mirko Radonjić – Sin, Patrik Lazić – Naš sin i gostujuća predstava na HF Festivalu Carolina Bianchi – “Cadela Força – Chapter One: The Bride and Goodnight Cinderella”

Zadnji je mandat intendantice DLJI, ministrica bi trebala odlučiti o novoj osobi na tom mjestu, no, je li pomalo i diskutabilno da se za takve važne pozicije ne raspisuju natječaji, ne prilažu programi kojima se konkurira i “nadmeće”, ali i utiru smjernice programa najvažnije hrvatske kulturne manifestacije… 

Nije pomalo diskutabilno, nego je veoma diskutabilno, jer se na taj način ne otvara prostor osobama koje su kompetentne bez obzira na njihovu političku opredijeljenost ili neopredijeljenost da iznesu svoje ideje.

Ali meni je najdiskutabilnije da se takva pitanje uopće postavljaju.

Pa to je javna ustanova u kulturi, a ne privatna organizacija.

Imaš li možda u posljednjih 8 godina vođenja  Arterarija neku predstavu koja ti je bila najdraža, jer je bila najteža, najizazovnija, neku koja je postigla baš ono što si htio ili si za svaku emotivno vezan?

Za svaku sam emotivno vezan, a možda sam najponosniji na “Sakrij se negdje daleko do smrti” Christijana Jalžečića i Dorotee Šušak jer smo za taj projekt otvorili prostor nekim mladim i nama tada nepoznatim ljudima za istraživanje.

Svjestan sam i sam da  bi takvih prilika u Arterariju trebalo biti više, ali je neprofesionalno izlagati druge umjetnike nekom projektu, a da za njega nemaš sve potrebne resurse.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

NJORGANJE