Predstaviti Zagorku preko njezinih grudi u dokumentarnom programu nacionalne televizije, stvarno je dno dna. Nakon njezine borbe za pravo da kao žena sudjeluje u javnom životu i vlastitim radom zarađuje kruh. Nakon što je cijeli život i dugi niz desetljeća, poslije smrti, bila podcijenjena i kao književnica i kao novinarka. Nakon što joj je tek u 21. stoljeću napokon, posmrtno odana počast za njezin rad, doprinos hrvatskoj kulturi i borbi za ženska prava, netko je u dokumentarni program HTV-a uvrstio emisiju naslova Grudi Marije Jurić Zagorke i zatvorske lignje. Može li niže?
Na današnji dan, rođendan prve novinarke, najčitanije hrvatske književnice i hrabre žene, koja se izborila za svoje pravo na rad u konzervativnoj sredini i vremenu, donosimo Vam kratak pregled života naše Zagorke.
Marija Jurić Zagorka, prva hrvatska novinarka i književnica, rođena je u Negovecu kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873. Zbog nesređenih obiteljskih odnosa, o kojima je progovorila u autobiografskoj knjizi Kamen na cesti (1938), napustila je Višu djevojačku školu pred sam završetak školovanja, gdje je uređivala i izdavala svoje prve Samostanske novine.
Iako je imala prilike nastaviti školovanje u Švicarskoj, gdje ju je htio poslati barun Rauch prepoznavši u njoj potencijal, njezina majka to nije dozvolila jer je smatrala da će škola pokvariti njezinu kćer.
Prisilna udaja i bijeg iz omražene Mađarske
Roditelji su odlučili 17-godišnju Mariju udati je za 14 godina starijeg Mađara, šefa željezničke postaje u Zaboku. Uskoro će se s mužem preseliti u Mađarsku i živjeti više gladna, nego sita, zbog škrtosti svog muža i njegove majke. No pisati nije prestala, naučila je izvrsno mađarski i završila telegrafski tečaj. Kad je suživot s suprugom i svekrvom postao neizdrživ, Zagorka se usudila i pobjegla u Zagreb.
Nadala se da će u Domovini pronaći spas, no za odbjeglu ženu, koja još uz to piše revolucionarne novinske članke, nitko nije imao razumijevanja i milosti. Zbog tjeralice, koju je za njom raspisao suprug nastojeći je proglasiti neuračunljivom, završava na psihijatriji u Gajevoj ulici. Na sreću ustanovljeno je kako je psihički zdrava i uskoro je puštena iz bolnice. Skrivala se pod lažnim imenom i živjela od prodaje obiteljskog nakita. Nakon što je postala punoljetna, raskinula je brak.
Početak novinarske karijere
Godine 1896. anonimno je u Obzoru objavila članak Jedan časak (Egy Percz), nakon čega je, na preporuku biskupa Josipa Juraja Strossmayera, dobila novinarsku službu u redakciji Obzora i to kao kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku.
Još od djetinjstva, koje je provela u Hrvatskom zagorju, često se družeći sa seljacima, kod kojih je osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu i jeziku bio jako izražen, Marija je razvila socijalnu osjetljivost i snažno domoljublje, koji će cijeli život biti okosnica njezinog rada. O svojoj borbi će, među ostalim, reći sljedeće.
Moja borba bila je usmjerena na tri fronte i to: protiv Mađarona i mađaronske politike, drugo, protiv njemstva i treće, protiv postojećeg društvenog nepisanog zakona, da ženi nema mjesta u javnom radu.
Upravo zbog činjenice da se kao žena usudila perom i demonstracijama boriti za sebe, ali i uplesti u politiku kao prva hrvatska novinarka, Zagorka će cijelog svog života, bez obzira na državno uređenje, biti podcijenjena, jednako progonjena od muških i ženskih osoba, kojima je smetao njen rad, a prije svega, omiljenost novinarke i spisateljice među pukom.
Vrhunac novinarske karijere
Svestrano je sudjelovala u narodnom pokretu 1903. a kad su urednici Obzora Josip Pasarić i Milan Heimerl bili uhićeni, novine je 4. mjeseca sama uređivala. Iste godine organizirala je prve ženske demonstracije na Markovom trgu protiv tadašnjeg bana Khuena Hedervarya, nakon čega je završila u zatvoru.
Veselilo me je izigravati redarstvenu pažnju i nastaviti rad u redakciji, u svim ”štabovima” naše borbe koje smo smjestili na druga mjesta, preodjevati se i spremati nove navale, svake večeri na prozore Hedervăryjevih slugu, mađarske grbove, zastave itd. ”Živim najljepše, jedine sretne dane svojega života” — rekoh svojim suradnicima u borbi. I doista, 4 ova mjeseca ostala su mi jedini lijepi svijetli dani pustinji mraka, kojim se je provlačio moj strašni ropski radni život.
Neko je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča, a 1909. izvještavala i s Friedjungova procesa.
Početak književnog rada
Na Strossmayerov nagovor počela je pisati romane namijenjene širemu čitateljstvu. 1903. u Obzoru objavljuje roman Vlatko Šaretić, pod pseudonimom Zagorka. U razdoblju 1912. do 1953. objavila je dvadesetak romana, koji su se objavljivali u nastavcima u različitim listovima: u Malim novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Dok je čitalačka publika jedva čekala nove nastavke Zagorkinih romana, književna kritika nije joj bila sklona. Zagorka će o svom književnom radu reći sljedeće.
Javno na pozornici rekla sam publici, da nisam i nikada ne ću biti književnik, niti sam pokušala to biti. Moja je profesija novinarstvo. Romane sam pisala samo za propagandu protiv njemačkih romana.
Njezini romani, prevođeni su na mnoge jezike, doživjeli su brojne edicije i pretiske. Dobro su se prodavali, no Zagorka od njih nije imala ništa. Koliko god bila jaka i spremna na borbu za svoje ideale, nije imala poslovnog duha, te su se mnogi okoristili na njezinom talentu i radu, dok je ona jedva spajala kraj s krajem. Danas slobodno možemo reći kako je bila najčitanija hrvatska književnica, a možda ne bismo pretjerali, kad bismo rekli kako je to ostala i do danas.
Zagorka se okušala i u kazalištu. Pisala je povijesne drame, komedije, lakrdije, jednočinke i satire te značajno doprinijela razvoju hrvatske dramske književnosti. Među prvima se okušala i u pisanju kriminalističkog romana Kneginja iz Petrinjske ulice. Uređivala je i uglavnom sama ispunjavala Ženski list (1925–38), prvu hrvatsku reviju namijenjenu ženama, i Hrvaticu (1939–41).
1918./19. Zagorka u Jutarnjem listu objavljuje socijalno-utopistički roman Crveni ocean. Roman je nadahnut Oktobarskom revolucijom i Teslinim izumima, pa Zagorku stoga možemo smatrati i začetnicom žanra znanstvene fantastike u hrvatskoj književnosti.
Zabrana rada u NDH, ali i u SFRJ
1941. proglašenjem NDH oduzeto joj je pravo na rad. U novoj državi iza Drugog svjetskog rata također nije bila poželjna ni u kulturnom ni u društvenom životu, pa tako 1947. piše autobiografiju Što je moja krivnja. U tekstu navodi detaljnu kronologiju svog novinarskog, književnog, političkog i feminističkog rada te također ponovno otvara pitanje (ne)ravnopravnosti žene u hrvatskom društvu.
U noći od 29. na 30. studenog 1957. Marija Jurić Zagorka preminula je u svom zagrebačkom stanu na Dolcu 8. Nekoliko posljednjih godina života s njom su u stanu živjeli Nino Smolčić i Leo Car. Nino Smolčić postao je skrbnik, a potom i nasljednik njezine imovine.
Zagorka je pokopana na Mirogoju 4. prosinca, a Zagreb i njezini vjerni čitatelji priredili su joj dirljiv oproštaj – tisuće ljudi, cvijeće i suze otpratili su je na posljednje počivalište u mirogojskim arkadama.
Podcijenjena i nepoželjna i nakon smrti
Omiljena u puku, prezrena od kritike, Zagorkina književnost tek je dugo poslije njezine smrti doživjela književnu valorizaciju. Prvi je na njezin opus ozbiljnije upozorio Ivo Hergešić pripremajući njezina Sabrana djela u 17 svezaka.
Prvo djelo koje se bavilo Zagorkom kao književnicom izdao je Stanko Lasić 1986. Književni počeci Marije Jurić Zagorke – Uvod u monografiju.
Godine 2004. započet je projekt izdavanja njezinih sabranih djela, a 2007. Centar za ženske studije pokrenuo je Dane Marije Jurić Zagorke. Hrvatsko novinarsko društvo (HND), među čijim je utemeljiteljima bila i Zagorka, dodjeljuje nagrade Marija Jurić-Zagorka za pisano novinarstvo; za radijsko novinarstvo; za televizijsko novinarstvo te za internetsko novinarstvo.
I nakon ovog teksta u kojem je sažet dio Zagorkinog djela, koje još nije detaljno proučeno, recite sami, nije li HTV mogao barem malo dostojnije obilježiti 150 godišnjicu rođenja Marije Jurić Zagorke?
