Samo nešto za ruke – nova je zbirka poezije Petra Obada iz Konavala. Peta po redu! I sasvim dovoljan povod za razgovor i najavu promocije koja će se održati u Domu kulture u Čilipima, 24. veljače s početkom u 19 sati.
Za početak, voliš li kad te nazivaju konavoskim pjesnikom?
-Kako te narod zove, to ti je amen… to je isto k’o i s nadimkom… a ako se ljutiš onda oni namjerno ponavljaju, za despet i ostane ti tako, pa prihvatio ga ti ili ne…
E sad, kakve si sreće…ako si jak pa te prozovu Tyson, to je ok, ali ako si klempav pa te zovu Klempo i to je za živa čovjeka…bitno da čovjeka ne odnese, da ovakvi kao ja ne pomisle da su jači od Tina Ujevića isto kao i da lokalni nogometaš ne promisli da će sad driblat Modrića… k’o malu bebu, ja sam taj…u Konavlima svi znaju svakoga u zadnji genetski kod i nema foliranja.
Peta zbirka poezije, nije šala, poezija te ne napušta. Što možemo očekivati u novoj zbirci, u kolikom je vremenskom razdoblju nastajala i što ti je najvažnija peokupacija u njoj?
-Peta zbirka nije ništa drugo nego nastavak onog nekog mog stila koji su ljudi prepoznali. Kad ljudi razgrabe zbirke, kad ti dođe pun Dom ljudi to je satisfakcija, ali ih ne smiješ prevarit.
Sve je vezano za Konavle, ali svi koji su odrasli i žive na selu mogu razumjet tu tematiku, a pogotovo Dalmacija. Volim psihologiju i promatranje ljudi i nastojim ”ne upilat” sa stihovima ”Lijepe moje Konavle ljubavi moja i bla bla…’ To je već ispisano prije mene.
Pišem o nekom škrtom Konavjaninu koji piturava kose i još misli da mu je 20, a nije nego 50, pa o drugom koji bi zadnji solad d’o za čašu dobra vina, ali ga muči prostata pa ne zna kud će kad se probudi ujutro u 4 pa dok ne svane… pišem kako smo mogli učit Europljane kako se reciklira davno davno prije EU pa smo primjerice u bubanj od stare mašine za robu sadili limun mjesečar… ili staru romjenču stavjali za uzemljenje itd.
Dođite na promociju i sve će vam bit jasno. Ona je nastajala od 2014. do lani. Nije kratak period. Često me pitaju – pa kako stigneš? E sad, nije to klasični posao da moraš bit toliko i toliko ura svaki dan na nekom mjestu. Meni kad dođe taj ”kratki spoj” u glavi, a u nemogućnosti sam odmah napisat, a to je češće, bitno mi je samo skicirat okvir pa ću večeras kad stignem… pa i na uru poponoća, ali to se mora izbacit, naravno, što prije to bolje. Svakako, više pišem zimi, ljeti me, kao i svakog ugostitelja, odnese posao. Kad podijelite broj pjesama u novoj zbirci s 9 godina od zadnje to je nekih 5-6 godišnje, što je mali broj, ali je sladak.
Naslov – može pojašnjenje?
-Evo pojašnjenja: Zazovete meštra da vam dođe nešto učinit što realno traje 15 minuta, jer vi to ne znate ili ne možete sami. Pitate ga koliko to košta, a on nema pojma koliko bi vam uzeo, a opet mora nešto jer je doš’o, potrošio vrijeme, jer ste frendovi, najradije bi volio da niste ni zvali jer ste ga omeli na većem poslu…pa nakon što dva puta odbije uzet a vi na silu oćete platit reče: ”ma daj samo nešto za ruke”…ono da nije dolazio zaludu… e sad vas to dodatno opterećuje jer ne znate koliko bi bilo prikladno to ”nešto za ruke” pa mu date 100 ili 200 kuna, a sada otkad su euri eto sami odlučite…..
Opjevavaš Konavle, na konavoskom izričaju, što smatraš najvećom vrlinom ovog kraja i njegovih ljudi, a što najvećom manom?
-Svuda je to isto, ima i škrtih i rastrošnih i cjepidlaka i pragmatičnih i ovakvih i onakvih…generalno nam se ne može zamjerit da smo lijeni, držimo i do tradicije, ali idemo i u korak s vremenom. Ostavljam ovo pametnijim od mene neka raspravljaju.
Osobno bih volio manje drače koja nas pomalo pritiska jer smo se dali u profitabilnije poslove, ali uvjeren sam da će se i to iznivelirat.
Kad ti netko kaže – pravi si Konavljanin, doživljavaš li to pohvalom ili?
-To mi je top! Vidim ja po njihovom tonu u kakvom kontektstu izgovore. Da mi reču pravi si Japanac, najedio bi se!
Kad pričam s gostima iz cijelog svijeta oni mi kažu: vi Hrvati ste super…a mi se dijelimo na sjever, jug pa jesmo li žabari ili Konavjani ili Župjani i sl. pa onda na donju i gornju pa na selo i selo pa na zaseok i zaseok pa sve do kuće…ali to je tako. To je folklor, a u ovoj zbirci ima pjesma ”Mediteranska ruta”. Kad je pročitate imat ćete odgovor na ovo pitanje.
Koliko mladi više uopće razumiju konavoske izraze?
-Sve manje i manje, počevši od moje djece pa dalje. Ne znam zašto, govorim isto k’o što sam govorio, ali sve se mijenja. Srećom ima ljudi koji pišu i pamte, pa će ostat. U jednom razgovoru s jednim pametnim susjedom kad smo pričali kako dijete ne zna, neće nešto učinit, on je samo rekao: ”znat će kad mu bude trebalo!”
Ova digitalna, virtualna ili ne znam kako bih je nazvao era je puno toga promijenila. Stvari se mijenjaju tolikom brzinom da je postalo presing je pratit…rek’o je jedan moj prijatelj meštar: ”otkad je ova neka bežična tehnologija ima više žica nego je bilo kad je bila ”žičana”.
Voliš stihove, voliš kuhanje… kad se bolje razmisli, jesu čvrsto povezane – i jedno i drugo su dobri razlozi da se osjećamo bolje. Što ti kažeš?
-Volim stihove, volim kuhat, volim dobar bokun i u svakoj zbirci dosad ima dosta poveznica s hranom. Volim čašu dobra vina. Kuhar sam po struci i od toga živim.
Volim pozitivne ljude i volim ljude iz kojih crpim ideje, a to su kako sam i stavio posvetu: UMRLIM I ŽIVUĆIM KONAVOSKIM UMOVIMA, ČIJE SE I SADA SPOMINJU misleći na sve one što bi sad mladi rekli ”likove” koji su legende u Konavlima i čije se citiraju, a nisu među nama već generacijama, pa do onih aktualnih živućih.
Jedan od njih je i čuveni meštar Pendo koji je kada su ga pitali zašto nikad ne pije bijelo vino odgovorio: ”Ne spominje se u pjesmama!”
Takvi umovi iz gornje i iz donje bande su pravi život i njihova nagrada je da ih ljudi spominju, za razliku od onih koji su stekli materijalna bogatstva, a na kraju su zaboravljeni i od najbližih.
I može li za kraj, koja ti je najdraža pjesma iz nove zbirke.
-Sve su mi drage. Točno znam gdje sam ih i inspiriran čime napisao… ali eto izdvajam pjesmu ”Život u nosu”. Nadovezat ću se na ovo pa vas neću više mortifikavat.
Jedna od mojih najvećih nagrada je kada mi reču da neko dijete ide na Lidrano s mojom pjesmom. Hvala djeci i hvala profesorima u školama, a vrhunac mi je kad je jedan naš Konavljanin na ostavinskoj raspravi (koja je navodno bila mučna jer su sudionici bili nekorektni) čitao pred svim začuđenim okupljenima pjesmu iz jedne prethodne zbirke ”Nesrektna svojta ili odnjeli bi crno iza nokata”.
