Mihael Kukuljica za sebe će reći da voli posao kojeg radi, a taj posao nije nimalo lagan. Medicinski tehničar na Hitnoj pomoći u Čilipima u oko nam je upao kad ga je javno, zbog njegove ljubaznosti i stručnosti, pohvalila jedna Konavoka, a u razgovoru nam je ukratko opisao svoj posao, teške i lijepe trenutke, koji su njegova svakodnevnica.
Mihael ima 37 godina, a kao medicinski tehničar radi već 18 godina. Nakon služenja šestomjesečnog vojnog roka zaposlio se u Domu za starije Dubrovnik.
-Radio sam tamo 11 mjeseci, a hitna je tamo učestalo dolazila, pa sam se kad se otvorio natječaj prijavio za rad u Hitnoj. U početku sam radio u sanitetskom prijevozu, kasnije 11 godina na hitnoj u Dubrovniku, a posljednjih nekoliko godina na Hitnoj u Čilipima. Ne bih mijenjao posao jer sam shvatio kako mi je puno draže biti na terenu i u pokretu nego na jednom mjestu. Nisam tip za zatvorene prostore.
Hitna medicinska pomoć prva je na mjestu svake tragedije od prometne nesreće do požara, a kako se nakon poziva pripremiti za ono što će ih dočekati na licu mjesta?
-Kad je riječ o prometnoj nesreći u glavi prije dolaska na mjesto događaja uvijek zamišljam najgori scenarij. Iz poziva možete doznati osnovne podatke, ali to ovisi i o osobi koja poziva. Neki su ljudi u panici, a neki ne znaju procijeniti opasne situacije. Tijekom poziva naš dispečer pokušava prikupiti osnovne podatke te navesti osobu koja zove da, ako može pruži prvu pomoć, dok nas drugi dispečer upućuje na mjesto događaja. Kad dođemo situacija je obično ili puno gora ili bolja od one koju smo očekivali. Ali mi smo dobro obučeni, imamo iskustvo i svoje protokole, tako da nas rijetko što može iznenaditi. Ponekad ljudi nakon prometne nesreće izgledaju potpuno zdravi, ali mnoge se teške ozljede ne vide izvana, zato je dobro uvijek poći u bolnicu na pregled.
Najteže situacije u poslu su mi kad vidim da što god napravio ne mogu pomoći, pogotovo kad je riječ o ljudima koje poznajem ili mlađim ljudima, a najteže intervencije su samoubojstva, kojih na sreću nema puno. Nije lako gledati da se život gasi, a ti si nemoćan.
Mihael kaže kako Hitna u Dubrovniku i u Čilipima izlazi na teren gotovo uvijek.
-Po mojoj procjeni mi na teren dolazimo u 95 posto slučajeva, a u bolnicu vozimo oko 80 posto pacijenata, no neki ljudi Hitnu vide kao idealan način da se na nekoliko dana „odmore“ od brige za svoje starije i nemoćne. To je razumljivo s jedne strane jer u nas nedostaje mjesta za starije u domovima, ali nije razumljivo da se laže na telefon, pa mi hitamo na adresu i tamo zateknemo stariju osobu u dobrom zdravstvenom stanju, već obučenu i sa spakiranim bursama za bolnicu. Dok možda neki drugi poziv, koji je hitniji čeka.
Nakon što hitna zbrine pacijenta, uglavnom ga voze na Hitni prijem dubrovačke bolnice, a nakon toga sve je u rukama bolničkih liječnika.
-Mi na terenu ne možemo puno pomoći, održavamo život, spakiramo pacijenta i vozimo ga na hitni prijem. Dalje je na bolničkim liječnicima. Ponekad saznamo da su osobe koje smo doveli preminule, a najveća nam je sreća i uspjeh, kad vidimo na ulici žive i zdrave ljude, koje smo, na primjer, reanimirali pola sata i uspjeli ih vratiti u život i dovesti do bolnice. To mi je milo, ali moram priznat nisu to baš česte situacije.
Zlatni sat koji je mjerilo uspješnosti liječenja, kaže Mihael, u Konavlima nije uvijek moguće postići.
– Od poziva do dolaska na adresu, pa dolaska na bolnicu, ne bi trebalo proći više od sat vremena, ali kad krećemo na primjer na intervenciju u Vitaljinu i pacijenta vozimo u Dubrovnik, teško je da ćemo stići u bolnicu sat vremena nakon poziva, a osobito ljeti kad su velike gužve na magistrali. Na žalost naši vozači ne znaju kako se ponašati kad se iza njih stvori Hitna. Mnogi u panici koče, skreću u jednu i u drugu stranu ili uopće ne reagiraju. Ono što treba napraviti je vrlo jednostavno. Koridor za Hitnu se stvara na sredini ceste tako da se automobili iz oba smjera lagano, pomaknu u desno za 30, 40 centimetara. Ne treba kočiti niti slomiti auto, skrećući s puta.
Mihael je rođen u Konavlima, gdje je i odrastao. Srednju školu je završio je u Dubrovniku, gdje je neko vrijeme i živio sa suprugom Jelenom i sinovima Petrom i Matom, no onda se odlučio trajno preseliti u rodne Mihaniće. Svoj posao voli, a pristup pacijentima smatra izuzetno bitnim segmentom posla u zdravstvu.
-Naš je posao pomagati, sami smo ga izabrali. Uvijek se trudim, bez obzira na situaciju, postupati ljudski i ljubazno. Razumijem da ljudi, koji nisu zdravstveni radnici ne mogu shvatiti sve što je nama jasno odmah, i vidim da prijateljski i ljubazan odnos čini razliku u povjerenju pacijenta. S druge strane mi smo mali grad, mala općina. 11 godina sam radio u Dubrovniku i većinu sam ljudi znao iz viđenja, sad radim na rodnoj grudi i znam skoro svakog pacijenta. Kad radite tako dugo u maloj sredini, ne mogu vam pacijenti biti samo broj, kaže Mihael i dodaje kako je on ipak u timu samo medicinski tehničar te da sve važne odluke ipak donosi liječnik ili liječnica.
Mihael se nakon posla opušta u krugu obitelji i prijatelja. Kaže trudi se „ne pilat“ ljude sa svojim poslom, a svi u njegovom okruženju već znaju da ga o poslu ne trebaju pitati, pogotovo kad iz smjene dođe doma i pođe spavati.
–Prije sam se bavio malim i velikim nogometom na lokalnim terenima. Igrao sam za NK Croatia iz Gabrila, NK Enkel iz Popovića, MNK Zmaj iz Molunta, MNK Enkel, MNK Duba konavoska. Sad igram na boće, a u našoj županiji imamo čak 3 kluba koji igraju u 2. hrvatskoj boćarskoj ligi. Trenutno sam član Sokola iz Dubravke, prije sam igrao za BK Uskoplje i BK Brgat. To je dobar način zabave i razbibrige.
