Žensko oglavlje koje podrazumijeva način češljanja i opremanje glave u svim tradicijskim i kulturnim područjima Hrvatske oduvijek je bilo nositelj informacija o društvenom položaju žene, a ta tradicija ukorijenjena je i u Konavlima.
Preko oglavlja iščitavale su se sve statusne promjene koje je žena prolazila tijekom svog života tako da se prema njemu prepoznavala i razlikovala djevojčica od vjerene djevojke, nevjesta, udana žena, neudana djevojka, udovica te su se tako prema ženinoj dobi, kao i životnim događajima oglavlja mijenjala.
Također tradicijska su se oglavlja poput ostalih dijelova nošnje napuštala i mijenjala te shodno tome bilježimo različite vrste ženskog oglavlja s istim informacijskim sadržajem koji su bili u upotrebi.
Naročito su značajne promjene koje su zahvatile seosko društvo u 19. st., a koje su se odrazile i na tradicijska oglavlja, pa tako u Konavlima kao najzamjetniju promjenu bilježimo nestanak hondelja, oglavlja udane žene iz upotrebe, a naredne veće promjene bilježe se u poslijeratnim vremenima.
Prva kapa s kojom su djevojčice, odnosno djevojke pokrivale glavu bila je obična crvenkapa sa svjetloplavom trakom opšivenom uz rub kape. Kapa se izrađivala od crvenog sukna ili crvene čoje oblikovane na kalupu i bila je znak djevojaštva.
Djevojka ju je nosila do zaruka kad je među darovima malog obilježja primala od vjerenika na dar terzijski izrađenu kapicu, takozvanu zlataču koju je nosila do vjenčanja. Zlatača je također crvenkapa, izrađena od crvenog sukna, no za razliku od djevojačke crvenkape koja je čohana i oblikovana na kalupu, zlatača je šivana kapa s postavljenim kartonom uz obod barete radi čvrstoće, a koji se prekrivao lanenim ili pamučnim materijalom.
Najznačajniji element po kojemu ova kapa i nosi naziv jest njen obod koji je ukrašen terzijskim vezom, zlatovezom izvedenim pozlaćenom srmom u vidu ravnih linija i vitica u nizu. Na sam dan vjenčanja djevojke su kapu zlataču svečano kitile cvijećem i fjokama da bi se u novijoj tradiciji izrodilo zasebno svadbeno oglavlje, takozvani nevjestin vijenac. Riječ je o crvenkapi koja je po cijeloj svojoj površini ukrašena umjetnim, to jest plastičnim i papirnatim cvijećem bijele, roze i crvene boje te širokim vrpcama vezanim u fjoku koje padaju niz pletenice na leđima.
U slučaju da se djevojka ne bi udala do tridesete godine, na glavu je polagala bijeli rubac ili je stavljala takozvanu kartaču, crvenkapu s tvrdim rubom, ukrašenu crnim gajtanom, dok su udane djevojke već sutradan nakon vjenčanja preko kape zlatače polagale bijeli uštirkani ubručić ukazujući tako na svoj status udane žene.
Naštipani ubručić zapravo je kvadratna marama od finog pamučnog tvorničkog platna presložena u trokut u čijim je kosim stranicama ukrašenim resama umetnuta bordura bijele boje. Ubručić je čvrsto uštirkan i uglačan u sitne nabore, a polagao se na zlataču tako da se krajevi uzdignu i vežu na tjemenu glave.
Ovakvo oglavlje udane žene nosilo se do dvadesetih godina 20. stoljeća kad se počelo postepeno napuštati, tako da je kapa zlatača u svakodnevnom životu zamijenjena pošicom, a naštipani ubručić velikim uštirkanim ubručićem koji se preko pošice nosio u svečanim prilikama. Pošica je manja kvadratna platnena bijela marama presložena i uštirkana u trokut te se nosi na vrhu glave, a treba spomenuti da se nosila i velika pošica, to jest poša, koju su nosile starije žene ili se koristila za manje korote.
Veliki ubručić kvadratna je marama složena u trokut s krajevima čvrsto vezanim na zatiljku i čvrsto uštirkana tako da nad pošicom tvori dva krila. Takav, podignuti ubručić žene su obavezno odvezivale pri ulasku u crkvu i nosile ga spuštenog, a tako se nosio i u velikoj žalosti, dok su udovice obavezno na stražnjem dijelu velikog ubručića izvezle crni ukras u obliku križa s listićima, kao vanjski znak njihovog udovištva.
Tako je opremanje i ukrašavanje glave te češljanje kose i pokrivanje raznim tradicijskim oglavljima nerazdvojan dio tradicijskog odijevanja koja ujedno predstavljaju mnoštvo specifičnih značenja čitljivim lokalnoj zajednici, a čije bogatstvo i raznovrsnost, kako u oblikovanju tako i u nošenju, odaju dostojanstvenost i ponos konavoske žene.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
