Danas je Međunarodni dan djece s malignim oboljenjima. Nika Rašič je desetogodišnja djevojčica, učenica 5. razreda OŠ Mokošica. Preboljela je leukemiju, a svojom hrabrošću, otvorenošću i snagom je fascinirala sve koji su čuli njenu priču. I kad su je čuli, nazvali su Niku, djevojčicom pobjede i inspiracije. Razgovor koji je s Nikom za školski list napravila Petra Serden uz pomoć mentorice, prof. Jelene Tomašević, prošao je dalje, na Županijski lidrano. No, zaslužuje pažnju punog većeg auditorija. Jer, Nika nam je svima podijelila veliku životnu lekciju. Poslušajte je i pogledajte u našem video prilogu pa ćete se i sami uvjeriti.
A je li tema primjerena djeci?
-Tema pokazuje realan život. Niku i brojne oboljele maligne bolesti nisu pitale koliko imaju godina. To je, nažalost, život i mislim da je ispravno ovom današnjem svijetu “idealnoga života s društvenih mreža” suprotstaviti onaj stvarni. Nika nas sve inspirira i motivira da budemo bolji. Nemamo priliku često naići na takve sugovornike, a imamo priliku puno naučiti. Nekome je to teško samo pročitati, a netko to mora živjeti – kazala je prof. hrvatskog jezika i književnosti, Jelena Tomašević.
Prenosimo intervju, a u nastavku i video prilog s Nikom, Petrom i prof. Jelenom.
Ti si naša inspiracija
NIKA, DJEVOJČICA POBJEDE
Nika Rašić imala je samo 9 godina kada je saznala za dijagnozu akutne limfoblastične leukemije. Od studenoga 2021. do srpnja 2022. godine primala je kemoterapije na KBC-u „Rebro“ u Zagrebu. Sada, kad se napokon vratila u školske klupe, podijelila je s nama svoju priču.
Slučajna dijagnoza
Draga Nika, možeš li nam nešto više reći o svojoj dijagnozi?
Dijagnozu smo saznali slučajno. Bila sam na pretragama u Zagrebu vezanim uz leđa i nalazi su pokazivali da je sve u redu. Doktorica je htjela napraviti punkciju da ona bude mirna i tako se pokazalo da imam akutnu limfoblastičnu leukemiju. To je rak krvi koji najčešće dobiju djeca. Simptomi su inače petehije (ranice) i loši nalazi, ali ja to ništa nisam imala. Da nije bilo te doktorice i punkcije, vratila bih se u Dubrovnik s neotkrivenom leukemijom.
Kako si se tada osjećala?
Nisam znala što je to, mislila sam da to traje par dana i da ideš doma. Prebačena sam na KBC „Rebro“. Tada sam bila u izolacijskoj sobi. Mama je mogla ući tek sutradan s negativnim COVID testom u izolacijskome odijelu. Sljedeći dan sam prebačena u sobu broj 3 i tu me dočekala moja cimerica Eva. Eva je tada imala 6 godina. Došla je malo prije mene i baš tada je prvi put išla doma „na odmor“. Prvi ciklus kemoterapije funkcionira da si cijeli mjesec u bolnici bez izlaska, a drugi ciklus 4 dana primaš kemoterapiju, a 3 dana ideš doma „na odmor“, kao tada Eva. Nisu svakome isti brojevi dana i kemoterapija. Postoje rizici, ja sam srednji rizik, a Eva je visoki rizik i primala je malo više kemoterapija. Bitno je da smo sad obje dobro.
Jeste li ti i Eva još uvijek u kontaktu?
Jesmo, otkako sam izašla iz bolnice, često s njom razgovaram. Zbližile smo se puno više nego što sam mislila da ćemo. Cijelo vrijeme smo bile zajedno, osim jednog dana. Taj dan su nas razdvojili zbog izolacije jer je učiteljev sin dobio koronavirus. Baš taj dan bio je Evin rođendan. Bile smo jako tužne jer smo puno toga planirale. Inače smo kratile vrijeme na razne načine. Za Uskrs smo bojale jaja, izrađivale smo ukrase, bojale smo kutije, radile smo dekupaž. S medicinskim sestrama smo nekad igrale društvene igre, posebno vikendom jer je tada opuštenija atmosfera.
Bolnička škola
Spomenula si učitelja, što nam govori da si učila na odjelu. Kako ti se dalo u tako teškim trenutcima?
Najiskrenije, nisam baš imala snage i nije mi se dalo, ali od nerada bi mi bilo još i gore. Bilo je jako teških trenutaka. Ovako bi mi dani u bolnici brže prolazili, imala sam zaokupljene misli i osjećala sam se da ne zaostajem za drugima.
Možeš li nam nešto reći o bolničkim učiteljima?
Bilo je dvoje učitelja, učitelj Igor i učiteljica Ines. Dobivali su svoje učenike po redu. Jedan ide učitelju, jedan učiteljici, sljedeći učitelju i tako u krug. Slučajno se posložilo da su kod učiteljice Ines bili svi dječaci i jedna cura, a kod učitelja Igora sve djevojčice i jedan dječak. Ja sam dopala učitelju.
Kakav je bio tvoj bolnički učitelj?
Učitelj je najljubaznije biće koje sam ikad upoznala. Bio je velika podrška djeci i roditeljima. On bi išao u pekaru kupovati djeci s odjela doručak kad nam se ne bi sviđao onaj bolnički. Kad god bih ga nešto zamolila ili pitala, njegov odgovor je uvijek bio isti: „Tvoja riječ moja je zapovijed!“ Jednom ću mu pokloniti majicu na koju ću to tiskati.
Kako je izgledala nastava u bolnici?
Učitelj je išao iz sobe u sobu i pomagao svoj djeci. Slušali smo iz kreveta. U isto vrijeme tumačio je gradivo od 1. do 4. razreda. Ako bi netko trebao pomoć, pošao bi do njega pa bi se nama vratio. Učitelj je svima znao odgovoriti na pitanje, a da se ne zbuni. Sestre bi nas probudile oko 8 zbog lijekova pa bi on došao oko 8:30 ili 9. Škola je trajala do otprilike podne. Ako u jutro nisi dobro, taj dan ne moraš učiti, ali ako želiš, učitelj te može nazvati poslije da nadoknadite to što niste stigli. Kad se izliječimo i pođemo u dnevnu bolnicu, on nam se uvijek dođe javiti.
Jesi li imala domaći rad?
Samo ponekad, ali većinom nije bilo domaćega rada.
Moj je razred uvijek bio uz mene
Je li ti bilo teško učiti bez tvoje učiteljice?
Učiti nije bilo teško s divnim učiteljem, ali mi je učiteljica Tereza jako nedostajala. Mama je svaki dan razgovarala s njome na telefon pa bih ponekad i ja s njom malo popričala.
Što ti je najviše nedostajalo?
Ne mogu izdvojiti samo jedno. Jako su mi nedostajali svi moji prijatelji, učiteljica, moj razred i moja obitelj.
Jesi li bila u kontaktu s prijateljima iz razreda?
Svaki dan smo se čuli, dopisivali se, igrali smo igrice na mobitelu. Pričali su mi što se događalo u školi, kakve su ocjene… Čujem da je bilo puno tučnjava! Stalno su mi slali neke poklone. S Andreom sam se čula doslovno svako jutro i popodne. Svaki dan smo igrale Roblox.
Možeš li izdvojiti poklon koji ti najviše znači?
Zadnji dan nastave u četvrtom razredu poslali su mi majicu koju su svi potpisali, uključujući i učiteljicu. To mi je najdraži poklon.
Nikad nisam gubila snagu
Je li mama bila cijelo vrijeme s tobom?
Mama je bila većinu vremena sa mnom. Problem je što uz dijete na odjelu smije biti samo jedan roditelj. Kad bi mama i tata bili oboje u Zagrebu, došao bi jedan dan tata, a jedan dan mama. Trudili su se da ne pokažu da im je bilo teško, ali ja znam da jest. Djedova prijateljica mi je poslala poklon. Dio poklona bio je za mamu, a u njemu dnevnik. Mama je od tada vodila dnevnik. Kaže da je u njemu sve pisala. Ne znam baš što, ali je rekla da će mi ga jednog dana pokloniti kada narastem i kada budem shvaćala.
Gdje si pronalazila snagu?
Ja nikad nisam gubila snagu! Kada bih malo potonula, jako dragi doktor bi me ohrabrio pa bih ponovno bila neuništiva.
Možeš li nam reći nešto više o njemu?
Zove se Ernest Bilić i rodom je iz Dubrovnika. Glavni je liječnik na Zavodu za pedijatrijsku hematologiju i onkologiju. Liječi djecu s najtežim bolestima. Jako je oprezan i pazi na naše kompletno zdravlje. Obećao mi je da će me vodit na nogometnu utakmicu ako ozdravim jer on voli nogomet. Iako sam sada dobro, službena pobjeda će biti tek pet godina od postavljene dijagnoze.
Školska škola
Ovu školsku godinu započela si online. Kako je to izgledalo?
Uključivala sam se preko Teamsa i dolazila u školu na individualne sate. Sve je krenulo polako, najprije upoznavanje s novim profesorima pa tek onda učenje. U školu sam dolazila jer sam željela i nekada kada bi bilo ispitivanje ili test.
Često si dolazila u školu i kada to nisi trebala, pa čak i direktno nakon pregleda. Znamo da bi to mnogi iskoristili, ali ti nisi. Zašto?
Iako, moram priznati, baš i ne volim školu, išla sam svojom voljom jer mi je to bio jedini izlazak izvan kuće, a da nije bolnica. Da nisam išla u školu, bila bih cijeli dan u kući.
Od drugog polugodišta počela si pohađati redovnu nastavu. Kako se osjećaš?
Sad kad sam se vratila, shvaćam kako je biti 1 na 1 i 27 na 1. Dok sam bila sama s profesorima, puno sam lakše shvaćala gradivo, a sada, kada nas je puno, uvijek ima netko tko će zapričati razred i onda sve ide sporije nego što bi trebalo. Dok sam bila online, bila sam sama i bilo mi je dosadno, a sad sam napokon s prijateljima koji mi pomažu u svemu. To mi napuni baterije u pogurne me dalje u nove pobjede.
