Prije 11 godina se svestrana Elena Drašković s Grude u Konavlima uputila u dotad joj nepoznatu vještinu tkanja, a danas ima već tri tkalačka stana na kojima nastaju dijelovi konavoske nošnje: svilene kurđelice, pasovi i pregače. Pred Festu sv. Vlaha puno je posla, a uvijek ima i onih koji se sjete u zadnji tren da im fali nešto za procesiju, pa im “uskoči” u pomoć.
Rijetke su danas žene koje se bave starim tkalačkim zanatom, no za Elenu to je bila samo još jedna vještina koju je uz puno truda, domišljatosti i preciznosti, krenula izrađivati vlastitim rukama.
-Prije 11 godina Udruga Baština je u suradnji s Agroturizmom Konavle, udrugom Diklice i Zavičajnim muzejom Konavala organizirala radionicu izrade konavoske nošnje. Nas 30-ak žena se prijavilo. Učile smo kako sašiti košulju, modrinu, skutiće, muške gaće i košulju…Kad je tečaj završio pitali su nas je li netko zainteresiran za tkanje. Nas desetak se javilo i tako je sve počelo. Satove nam je držao profesor s Tekstilnog fakulteta u Varaždinu Željko Knezić od kojeg sam kupila i prvi mali tkalački stan, kako ga je on zvao „gitaru“. Ideja je bila da sebi i svojim kćerima sašijem nošnju i istkam sve potrebno sama. No čim su ljudi čuli da sam počela tkat počele su pristizati narudžbe tako da sam pasove i kurđelice za sebe i svoje dvije kćeri završila tek prije par godina.
U njezinoj kući na Grudi Elena sad ima i cijelu radionicu gdje su dva velika i jedan manji tkalački stan, šivaća mašina, brojni materijali od svile do pamuke i raznih tkanina, ali ne mogu ne primijetiti i bušilice, ubodne pile i ostale majstorske alate.
-Ma volim sve što se može izraditi s rukama. Dosta sam namještaja u kući sama izradila, to nam je u familiji, kaže Elena onako usput i objašnjava mi kako je od onog malog, prvog tkalačkog stana dobivala žuljeve na prstima, jer je on zahtijevao ručno micanje „listova“ (okvira s metalnim žicama kroz koje se provlače niti svile ili pamuka) pa je ona sama izradila konstrukciju s pedalama i brdom i tako sebi omogućila jednostavniji, brži i bezbolan rad. Na tom je stanu trenutno postavljena osnova svilenih niti za jednu „crvenu“ kurđelicu, koju je Elena namijenila rodici na dar.
Na katu na velikom tkalačkom stanu u tijeku je izrada konavoskog pasa, a na radnom stolu u pripremi su kapice za nošnju za male Konavljane i Konavoke koji će ove godine s nepunih godinu dana na svoju prvu Festu u Grad.
-Za napraviti jednu kurđelicu treba mi oko tri dana ako ne bih radila ništa drugo. Pošto je moj primarni posao shiatsu, a imam i druge obveze, rijetko kad mogu sedam, osam sati na dan tkati. Zato izrada potraje dosta duže. Pri tom čak ne računam cijelu pripremu koja je prethodila samoj izradi tkanica. Ona uključuje nabavu materijala, ručno bojanje i premotavanje svile. Kako se Festa počne približavat tako više tkam, pa oborim i vlastite rekorde u vremenu provedenom za tkalačkim stanom.
Iako u njezinoj obitelji od sedamdesetih godina nije bila prisutna tradicija oblačenja u nošnju za Festu sv. Vlaha, Elena je zamislila kako će vlastitim rukama izraditi tri nošnje od početka do kraja i želja joj je jednog dana obući se s kćerima i ostalima iz šire obitelji za tu svečanu prigodu.
-Otkad sam završila tečaj 2011. do danas sam nam sašila košulje, poprsnice sam naslijedila od mame i baka, a sama sam na onoj sitnoj robi izvezla rukave uz pomoć povećala. Trebalo mi je tri dana za jedan centimetar. Kreni pa vraćaj – nakon par redova, vezući na onako sitnoj bazi i s kompleksnim uzorkom koji sam odabrala, stalno sam griješila, pa bih se uzrujala i ostavila, pa nastavila sutradan. Tek sam tada shvatila koliko su naše pretkinje bile vrijedne, spretne i strpljive. Te rukave ne bih prodala za nikakvu cijenu. Otkala sam nam pasove, kurđelice, pregače, još nam fale čermice. Bit će i to uskoro, priča mi Elena koja je vješto iskombinirala u svom životu zanimanje shiatsu praktičarke, vještinu tkalje i strast prema tangu.
Svilu od koje tka kurđelice nabavila je u Indiji gdje je mjesec dana izučavala različite tehnike tkanja.
-Vidjela sam na Facebooku jedan oglas za rezidencijalnu radionicu tkanja, bojanja i obrade tkanina (pamuka, svile i vune) u Indiji. Zainteresiralo me i onda sam sa svojom sestrom i prijateljicom 2016. pošla u tu avanturu. One su nakon dva tjedna posustale, a ja sam čitav mjesec pet dana tjedno učila. Vikendom smo obilazili tkaonice u Indiji gdje sam ostala fascinirana preciznošću tih žena, koje rade na velikim tkalačkim stanovima i proizvode prekrasna platna, sa ili bez uzoraka. Indija je cijela u tkanju, a žene su „strojevi“ za tkanje. Na radionici u Indiji koja se odvijala kroz veljaču 2016, bilo je desetak žena iz svih krajeva svijeta, lijepo smo se slagale i puno naučile o raznim tehnikama tkanja, obradi i bojanju svile i pamuka. Tamo sam kupila svileni konac koji sam onda doma sama bojala i s njim sada radim. Tkanje je vještina u kojoj uvijek ima još nešto što možeš naučiti. Proces učenja ne prestaje.
Pasovi se izrađuju od pamučnog konca, a pregače od pamuka i vunice. A Elena nam je pokušala objasniti postupak tkanja.
Tkanica se sastoji od uzdužnih i poprečnih niti. Uzdužne niti se zovu osnova. One se provlače, svaka pojedinačno kroz takozvane nićanice. To su metalne ili končane niti fiksirane u okvir koji se zove list. Moj manji tkalački stan ima dva lista, a veći imaju po četiri. Nakon nićanica, provlače se kroz brdo, koje služi za održavanje razmaka među nitima i zbijanje potke. Potka je u odnosu na osnovu poprečno provučena nit, a naizmjeničnim podizanjem i spuštanjem niti osnove i provlačenjem potke lijevo – desno se dobiva tkanica. Kurđelica se tka sa dva lista i jednostavnog je tkanja. Može se čak napraviti i bez tkalačkog stana. Pas se tka tehnikom kepera, malo je kompliciranije, potreban je tkalački stan sa četiri lista. Bitno je nabaviti prave materijale, svilu i pamučni konac. Mi imamo u Zagrebu odličnu tvornicu pamučnog konca, rijetku koja još uvijek proizvodi 100% pamuk.
Bitno je i da su boje postojane, da ne puštaju. Imam običaj testirati postojanost boja prije upotrebe za tkanje, da kasnije ne bi bilo iznenađenja. Iz Indije sam donijela raznih boja, prirodnih i umjetnih, ali ni jedna od njih nije prošla test postojanosti na pranje i sunce. Tako sam prešla na naše evropske, pa čak i hrvatske proizvođače i te su mi se boje pokazale odlične. U procesu istraživanja je mali dio svile nepovratno izgubljen. To su sve rizici istraživanja i otkrivanja novih znanja i vještina.
Osim tradicionalnih dijelova nošnje Elena Drašković osmislila je i originalne suvenire, njezin bookmark, označivač stranica inspiriran je konavoskim kurđelicama, a prodaje se u muzejima i jednoj za ručne radove hrvatskih proizvođača specijaliziranoj suvenirnici u Gradu. Ali to nije sve.
Plešem tango i svoje haljine za tango često ukrasim kurđelicom ili konavoskim pasom. Pa mi je pala na pamet ideja istkati konavoski pas kao pojas za svaki dan ili kurđelice u kraćoj verziji kao ukrase za razne haljine. Vidjet ćemo, zasad ih nosim samo ja.
O bojama na kurđelicama kaže kako su joj plave najdraže, no ljudi najviše naručuju crvene.
Crvene kurđelice svi sad vole i naručuju, ali u prošlosti su one bile namijenjene nevjesti, dok su se za ostale svečanije prilike nosile druge boje, npr. plave, tamno crvene, ljubičaste… vidjela sam čak i narančastih a ja imam jednu starinsku svjetlo zelenu koju rado nosim. Bijele pamučne kurđelice su bile za svaki dan. Kad sam tek počela tkati mislila sam da postoje stroga pravila u tkanju kurđelica, a onda sam obilazeći muzeje i privatne kolekcije shvatila da pravila baš i nema toliko. Pri tom mislim poglavito na izbor boja i poredak prugica. Najviše pravila je bilo kod korotnih kurđelica jer je odabir boja pokazivao za kim je korota.
Jedna od najdražih plavih kurđelica koje sam napravila otputovala mi je u Ameriku gdje ju je nevjesta (koja nema nikakve veze sa Konavlima) nosila uz vjenčanicu. Trudim se bojanjem postići onu starinsku boju, koju je moja mentorica Mare Drobac zvala na kampić to je boja koju često opisujemo kao trula višnja, više nekako na rozo, ne znam kako to objasniti. Jednom sam je uz pomoć prijateljice vješte u bojanju svile uspjela postići, a nadam se da ću taj uspjeh ponoviti.
Moja sljedeća kurđelica će biti ljubičaste osnovne boje. Volim se malo pomicati iz uobičajenih okvira.
Tkanje nije za svakoga, no ipak onih strpljivih i nadarenih uvijek ima, a šteta bi bila da se Elenino znanje ne prenese dalje.
-Meni bliska mlađa generacija pokazuju teoretski interes, ali ne i konkretnu želju da nauče, bar ne za sada. Nedavno sam s ravnateljicom grudske osnovne škole i nastavnicom Marijom Prlendom dogovorila da ove godine učenicima petih, šestih i sedmih razreda održimo kratku prezentaciju tkanja, pa ako bude zainteresiranih da s jeseni pokrenemo školu tkanja, jedan sat tjedno. Nadam se da će biti zainteresiranih.
Razgovor koji je s ovom zanimljivom ženom mogao potrajati satima bio je ograničen terminom u kojemu je Elena imala zakazan shiatsu tretman, a trebala je još dovršiti i kape za male Konavljane, a onda i spraviti kufer za putovanje na Tango Festival u Sarajevu.
Eleni u životu nije dosadno, to je sigurno. Izgradila je svoj život pun raznolikih sadržaja kojima ostavlja bogat trag svog postojanja u zajednici u kojoj obitava.
