Sinoć je, ususret Sv. Vlahu, u Zavičajnom muzeju Konavala Antonia Rusković Radonić održala pregledno izlaganje o Konavljanima u sklopu procesije sv. Vlaha nekad i danas.
Festa sv. Vlaha jedina je festa koju Konavljani slave izvan Konavala. Sama Festa utemeljena je nakon što je u 10. st. sv. Vlaho proglašen zaštitnikom Grada, a odvija se preko 1000 godina te je kao takva od 2009. pod zaštitom UNESCO-a. Narodne nošnje njen su neizostavan dio, što je vidljivo iz Rješenja o zaštiti nematerijalnog dobra te iz arhivskih priloga, fotodokumentacije i umjetničkih prikaza. Narodne nošnje u ovome kontekstu bila su odijela stanovništva Republike, potvrda prisutnosti na danu velikoga parca, kao i na sveukupnim Vlasićima. Konavoke i Konavljane putem vrela pratimo u Festi nekoliko prošlih stoljeća, no kako je i u kojem obujmu sudjelovanje ljudi iz Konavala u gradu bilo, pitanje je za neka buduća istraživanja. Isprava u kojoj se utvrđuje „Sloboda sv. Vlaha“ (Franchisia Sancti Blasii) iz 3. veljače 1190. godine dozvoljava svima, dužnicima, bjeguncima, zločincima, tri dana prije i tri dana poslije sv. Vlaha da borave u Gradu, svi su tih dana oslobođeni progona. Istovremeno ova Festa na istom mjestu okuplja sve društvene slojeve, crkvene dostojanstvenike, državne službe, patricijat, gradske bratovštine, seoska bratstva, pomorce, žene, sav puk grada i okolice.
Konavle su ušle u sastav Republike početkom 15. st., pa ostaje za doznati jesu li ljudi s našeg područja u nekom drugom obliku sudjelovali u Festi i prije nego su Konavle ušle u sastav Republike. Početkom 15. st. utemeljena je tradicija Kandelore, odnosno otvaranja Feste koja također u svom sastavu sadrži narodne nošnje kao dio ceremonije.
U kontekstu konavoske narodne nošnje upravo Kandelora i Festa čine veliku razliku. Naime, Kandelora je rezervirana za oblačenje gradskih djevojaka i djevojčica u konavosku robu. Običaj je to kojem svjedočimo zasigurno posljednjih 100 godina. Djevojke i djevojčice uvijek će na Kandelori biti obučene samo u košulje te će sudjelovati u prinosu darova zemlje i otpuštanju golubica. Tim djevojčicama sv. Vlaho postaje jedini dan u godini kad se oblače u konavosku robu, premda ne moraju nikako biti povezane s Konavlima.
S druge pak strane, u procesiji sv. Vlaha sudjeluju Konavljani u svom svečanom, najsvečanijem ruhu. Ovisno o vremenu o kojem govorimo svečano je ruho mogla biti svečana konavoska nošnja, civilno svečano odijelo ili pak praksa novog starog kojoj svjedočimo posljednjih tridesetak godina.
Upravo novo staro izaziva tolike prijepore i rasprave što je upravo, a što nije, kako treba, a kako se ne treba oblačiti. Otvaraju se pitanja oblačenja male djece, beba, dječaka, momaka i odraslih. Javljaju se pitanja o pravilnim vezivanjima pasova i kurđelica, pravilnim i nepravilnim dužinama odijela, pitanja o lažnom sjaju replika starinskih odijela, a najviše o pitanju oglavlja ženskih nošnji. Naime, konavoska nošnja vrlo je informativna te svojim cijelim sastavom govori o statusu, dobi i običajnom obliku žene koja je obučena. Konavljani su još uvijek osjetljivi na izbor oglavlja prilikom oblačenja u procesiji zbog statusne određenosti koje oglavlje ima. Upravo na ovu temu pokrenula se i rasprava koja na kraju nije dala zaključak.
Novo staro oblačenje vrlo teško može zadovoljiti standard koji očekujemo od obučenog stanovnika Konavala iz 1890., 1920., 1930., 1950. ili 1970., a istovremeno znajući da se svi navedeni međusobno donekle razlikuju. Nošnja je živo biće koje se mijenja u svojim površnostima, pojavnostima, dok elementarni dijelovi ostaju nepromijenjeni. Ti elementarni dijelovi imaju svoja pravila koja su ista u svim razdobljima, a očituju se u izboru slojeva donjih i gornjih odijela i dozvole da se određeni dijelovi nošnje nose u određenoj životnoj dobi. Uz to, Konavlima je „uprav“ ono na što se najviše energije usmjerilo, što je najbolje utijano, najčuvanije, najšesnije jer ipak je za parca. Svatko nosi ono što ima, a tko nema staro, ima ljubav i želju koja sjaji iz svih nepravilnosti koje primjećuju rođeni Konavljani, KUD-ovi i struka. Za novo staro to je otprilike dovoljno, a sve ostalo je jedna velika slika ponosa i ljubavi prema precima i baštini koja ne umire i kad je na smrt osuđena.
U sljedeću srijedu, 8. veljače u 18 sati u Zavičajnom muzeju Konavala nastavak je razvijanja teme o oblačenju konavoske nošnje pod naslovom Konavoska nošnja u perspektivi Jelke Miš.
