U organizaciji Dubrovačkih knjižnica, a u okviru Feste sv. Vlaha, u četvrtak 26. siječnja u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik, dr. sc. Vinicije Lupis održao je predavanje na temu Albanske obitelji u Dubrovniku i Dubrovčani na Kosovu. Prisutne je u ime Dubrovačkih knjižnica pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž.
„Albanske obitelji tijekom više stoljeća dale su svoj obol kulturnom i gospodarskom razvoju Dubrovnika, a baštinsko nasljeđe Dubrovačke Republike na Kosovu značajna je kulturna spojnica dva naroda i iziskuje trajnu brigu u njegovu inkorporiranju u dubrovački baštinski fundus“, istaknuo je Lupis govoreći o vezama Dubrovnika s Albanijom i Albancima i prikazujući primjere s kojima javnost nije dovoljno upoznata, a odnose se na albanske obitelji, svećenike i redovnike naseljene u Dubrovniku, Dubrovčane koji su živjeli na Kosovu te arheološke nalaze koji svjedoče o kulturnim i gospodarskim vezama.
Kulturne veze Hrvata i Albanaca mogu se pratiti kroz dugi niz stoljeća. Useljavanje Albanaca u Dubrovnik započelo je vrlo rano i može se reći da traje stoljećima.
Već početkom 13. stoljeća Dubrovnik je sklopio trgovački ugovor o slobodi trgovine s Dimitrijem, sinom albanskog velikaša Progona, gospodarom područja između Lješa, Drača i Ohrida (1208. – 1216.).
Postojanje živih trgovačkih veza s Albanijom potvrđuje dubrovački statut iz 1272., gdje se u XXIV. poglavlju druge knjige spominju albanski gradovi Drač, Valona i područje Arbanona (Kruja). Zanimljivo je spomenuti kako se već 14. srpnja 1285. godine u dubrovačkim izvorima spominje albanski jezik.
Među albanskim obiteljima koje su se nastanile u Dubrovniku i stekle dubrovačko građanstvo i koje se se povezale s dubrovačkim vlastelinskim i najuglednijim trgovačkim obiteljima treba istaknuti obitelji: Tano, Hispano/Spani i Ginni. Isto tako albanske plemićke obitelji poput obitelji: Gabro, Sabacci i Gioni, orodile su se s trgovačkim obiteljima u gradu Dubrovniku, ali ne i s plemićkim rodovima.
Slojevitost staleških odnosa u onodobnom Dubrovniku, rječito govori kako je bilo važno zadržati svoj status, a očito je i očuvanje svojih rodbinskih veza. Razmatrani su članovi obitelji iz dubrovačke Bratovštine Antunina, uglednih dubrovačkih trgovaca.
Tijekom 14. i 15. stoljeća u Dubrovniku nalazimo tridesetak albanskih svećenika iz: Bara, Ulcinja, Svača, Baleca, Danja, Skadra, Drivasta, Sarde, Pulata, Lješa i Drača, a isto tako i dosta redovnika: benediktinaca, franjevaca i dominikanaca.
Njihov veliki broj posljedica je progona katolika koje je provodila srpska dinastija Nemanjića, odnosno srpski kralj Dušan, kasniji car.
Od značajnih došljaka iz Albanije možemo spomenuti najpoznatije: Nikolu Arbanasa, učitelja u Stonu 1345. godine; Ivana, slikara iz Drača 1388. – 1389.; Gjorga Spana, lječnika iz Skadra 1439.; Marula Tarkanjotu iz Arte – latinskog pjesnika 1453.; Marina Becikemija iz Skadra, humanistu i upravitelja škole u Dubrovniku 1492. – 1496. godine, do Andrije iz Drača, doktora Sv. Pisma provincijala i inkvizitora 1438., kasnije biskupa u Senju (1443. – 1456.), te obitelji Gazuli.
Mnogobrojni Dubrovčani su živjeli na Kosovu, a iz grada Novo Brdo (Nova Berda), potječe i najznačajniji dubrovački zlatar Ivan Progonović.
U hrvatskoj književnosti Kosovo i grad Novo Brdo ostalo je zabilježeno upravo kroz lik Pava Novobrđanina, kojeg je ostvario u svom književnom djelu – komediji Dundo Maroje, hrvatski komediograf Marin Držić, čija je obitelj živjela na Kosovu. Pavo Novobrđanin prijatelj je Dunda Maroja koji je zajedno sa sinom Grubišom došao u Rim, te je osebujna osobnost među likovima Držićeva imaginarija. Fenomen dubrovačkih kolonija i međusobnog kulturnog prožimanja, ostao je u do danas sačuvan u posljednjoj većoj hrvatskoj zajednici u mjestu Janjevo na Kosovu.
Istraživanjem kosovske latinske novovjekovne epigrafike i opisom arheoloških lokaliteta otkrivaju se hrvatsko-albanske kulturne veze i uviđa se međunarodna važnost u njihovom razvijanju.
Među nalazima Lupis navodi oporuku prezbitera Vlaha iz Novog Brda iz 1464. koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, nadgrobnu ploču iz katoličke crkve na Kosovu, zapis o poliptihu kojeg su zajedno slikali Petar Ognjanović, porijeklom Novobrđanin i Stjepan Zorelić za crkvu sv. Nikole u Novom Brdu, poliptih Stjepana Zorelića u crkvi sv. Petra u Trepči, nalaz manirističkog kipa Gospe od Crne Gore/Leteničke, izvorno iz dubrovačke crkve u Skopju, gotičko prstenje iz dubrovačke riznice i Novog Brda, crkveno zvono u Janjini, crkva sv. Petra iznad Prizrena i križ Kralja Uroša I. koji potječe iz ove crkve i čuva se kod dubrovačkih dominikanaca.
Oporuke i darovnice Dubrovčana te papinski dokumenti svjedoče o dubrovačkoj crkvi sv. Marije u Prizrenu, u kojoj je pokopan apostolski administrator fra Urban Bogdanović, a koja bi mogla biti sadašnja crkva Bogorodice Ljeviške.
