Bračni par koji povezujemo uz cvijeće – bilo da ih viđamo u njihovom rasadniku u Mlinima ili na placi u Gružu – s uzbuđenjem su čekali ovu turističku sezonu i prve goste u preuređenoj stoljetnoj obiteljskoj kući u koju su posljednje dvije-tri godine uložili značajan novac, vrijeme i trud. Holiday home “Marina” smjestio se u Mlinima, na starom putu prema Postranju, ispod Crkvice sv. Luke. Župljanin Antun Simatović, cvjećar kojega svi znaju s place u Gružu, “počastio” je svoju ženu, župsku nevjestu iz Dubrovačkog primorja, Marinu, nazvavši kuću za odmor njenim imenom. I Marinu puno ljudi zna, jer je, prije udaje i početka svog suživota s Antunom i cvijećem, radila u butizi cipela u gradu. Vrijedni bračni par je “zasukao rukave” i staru obiteljsku kuću Simatovića spasio od propadanja i urušavanja.
Ne znam točno kada je izgrađena, ali sam siguran da ima više od stotinu godinu. Do početka 80-tih smo u njoj živjeli, a onda smo u blizini izgradili novu i preselili se, ali nam je bilo suđeno ponovno se u nju vratiti u Domovinskom ratu kada su nam zapalili dom u kojemu smo živjeli – počinje priču Antun Simatović, izdanak obitelji koja se više od pedeset godina bavi uzgojem i prodajom cvijeća. Krenulo se skromno, s onim što se imalo – miholjicom, carevićima i ostalim cvijećem koje je raslo u Župi – da bi krajem 80-tih, nakon očeve smrti Antun počeo o tom poslu razmišljati ozbiljnije. Bilo mi je žao ostaviti tu obiteljsku tradiciju, vratio sam se iz Međugorja gdje sam radio i lijepo zarađivao i okrenuo sam se cvijeću – jednostavno objašnjava.
K’o dijete sam godinama išao u Zagreb prodavat cvijeće i jedne mi je noći palo na pamet zašto se ne bih okušao s time u Župi. Svi su mi govorili da sam “lud” jer tko će kupovati u Župi cvijeće kad ga svi imaju ispred kuće. Ispred “Župke” sam otvorio cvjećaru i išlo mi je odlično. Pravio sam aranžmane i bukete, posao se pokazao super – priča Antun.
Ali, kratko je trajalo. Počeo je rat, Antun se “obukao”, neko je vrijeme cvjećara radila u RK “Srđ”, kako je vrijeme odmicalo i stizalo mirnije doba, počeo je s proizvodnjom cvijeća, od krizantema do ostalih vrsta. Prije osam, devet godina počeo je s radom rasadnik u Mlinima, gdje i danas nalazimo mnoge vrste sadnica i ukrasnog bilja. Stalno je razmišljao o napretku i razvoju posla, tako se rodila i ideja o obnovi stare kuće u kuću za odmor, jer su godine koje su prethodile bile turistički obojene zlatnim.
Marina je svesrdno prihvatila ideju i podržala supruga. Dala onaj završni “dodir” ženske ruke u uređenju kuće. Antun kaže kako su se trudili zadržati što više “starine”, kako se ne bi izgubila autohtonost gradnje. Zbog svega toga, ali i vremena punog kiše su se radovi malo i produžili, pa je lanjska sezona prošla. Kuća je zgotovljena krajem prošle godine.
Na docima je posađeno cvijeće, palme, mediteransko raslinje – k’o u pravih cvjećara. Da ne bi bila ostvarena ona uzrečica “kako su u postolara najgore cipele”. Krenulo je fino, počele su rezervacije. I, eto korone. Sve se zaustavilo. Za ovu godinu nije još sve otkazano, ali Simovići ne očajavaju.
Sve je spremno. Ako bude gosta, bude, a ako ne bude, čekamo bolje dane … – pomirljivo kažu.
Život je nepredvidljiv i treba mu se prilagođavat. Antun to dobro zna, jer je osim svega spomenutog, radio i nešto po čemu ga nešto starije generacije iz čitavog ovog kraja još uvijek pamte, a to je kao pokretača legendarnog župskog disco kluba “AS”.
Vazda sam bio dobar s mlađim svijetom i jednom sam prilikom, onako u šali, u Srebrenom, gledajući ih kako se nemaju gdje zabaviti rekao kako bi bilo najbolje da otvorimo disco. Još smo bili na položajima. Njih desetak se “zagrijalo” za tu ideju i kad sam se nakon nekoliko dana vratio s položaja, imam što vidjet. U mojoj izgorjeloj kući ruše oni pregradne zidove, stvaraju prostor za disco. Kupili smo opremu, počeli dovodit pjevače i održavat koncerte. Bilo je odlično, dolazili su mladi od Konavala do grada – prisjeća se Antun.
Gostovali su kod njega svi tada popularni pjevači, od Dina Dvornika, Željka Bebeka, Ivane Banfić, Maje Blagdan, Matka Jelavića, Minee…Kad ne bi bio koncert, svirali bi župski Moduli i puštala se glazba.
Kad su radost zamijenile briga i problemi, disco je zatvoren. Ponuda se povećala, za mlade ljude je osjećao preveliku odgovornost i sve se skupa više nije isplatilo. Ne samo financijski, već i zbog tereta koji je počeo osjećati u životu zbog tog posla. Završila je i ta priča. Koja, kaže Antun, može ponovno sutra otpočeti, uz minimalna ulaganja. Oprema je još uvijek tamo.
