Imala sam, kroz ovih par godina otkad postoji Elixir, priliku upoznati neke baš posebne i hrabre ljude koji žive svoju istinu na jedinstven način. Time stvaraju i takve obitelji i zajednice oko sebe, te otvaraju put ostalim članovima i generacijama da ožive svoju istinu i svrhu.
To promatranje „ripple efekta“ me zapravo raduje iznad svega. Osjećam kako davajući podršku jedni drugima da budemo svoji i jedinstveni, magnetiziramo prostor za nove ljude koji će doći s novim znanjima i darovima, te hrabro živjeti svoju jedinstvenost na korist svima.
Moja, istini za volju, nepozvana „dijagnoza“ našeg društva, kao što se vjerojatno da iščitati iz svih mojih tekstova, je da većina nas živimo potpuno izvan svoje autentičnosti i istine, i da nas to drži u konstantnom stanju neravnoteže i praznine koja se onda osjeća i vuče posljedice na svim nivoima društva i postojanja.
I zato volim kad naiđem na ljude, a posebno obitelji, koje su uspjele razbiti tu matricu. Volim proučavati kako se ta individualizacija širi kroz sustave, osobito one okorjele, obiteljske. Čudesno.
A onda, kao i u svakoj multigeneracijskoj zajednici kroz vrijeme, dogodi se da se netko razboli i napusti tijelo, i trebamo onda integrirati njihove darove i mudrosti pa zbiti redove da ne ostane praznina.
Nedavno je tako baš iznenada otišla jedna od tih naših zajedničkih nona (sve mudre none su zajedničke jer ih nikad nema dovoljno). Nisam puno vremena provela s njome, ali u prilikama kad je bila dio kruga, njena prisutnost bila je upečatljiva.
Iskrena radost življenja s kojom bi sudjelovala u procesima i dijeljenju, tako otvoreno i s toliko mudrosti, urezala mi se u sjećanje. Promislila sam često „ova none će živjeti sto godina…“ Ali nije, napustila je tijelo relativno rano i baš iznenada.
Sad, gledajući unatrag, vidim da je možda na nekom nivou njena duša već tad znala da je pri kraju svog puta, i da je upravo zato odlučila živjeti punim plućima i ispričati sve svoje priče na način koji oslobađa i iscjeljuje sve one koji slušaju, ne samo one kojih se tiču.
Jednako tako, u kratkom vremenu od otkrivanja bolesti do odlaska iz tijela, pokazala je svojim primjerom kako smrt može biti iscjeljujuća te koliko mudrosti i slobode može donijeti svima.
Jasnoća njenih izbora vezanih uz liječenje, umiranje i ispraćaj, te mir koji je u umiranju ostavila oko sebe, otvorila mi je iznova misao da trebamo više razgovarati i obrazovati se o smrti.
Smrt je jedan moćan portal kroz koji dobijemo privremeni pogled u beskonačnost koja iscjeljuje i vraća nas natrag u dublje značenje života. Taj portal nedovoljno prepoznajemo i koristimo, jednako kako i portal rađanja, tj. poroda. Te svete ceremonije pretvorili smo u sterilne medicinske operacije i isprazne rituale.
Umiranje može biti jedan od najpotentnijih trenutaka u životu. Želimo sebi i svojim bližnjima dozvoliti da bude takav, ne ih ušutkivati praznim pričama i lažnim nadama da će biti „bolje“ i tražiti za njih smještaj u bolnici.
Tome naravno prethodi edukacija, svjesnost i razgovor, ponajprije sa sobom, da budemo načisto sa svojim strahom od smrti. Ta vizija nas motivira da ipak nastavimo pisati, pričati i organizirati programe na ovu temu, koliko god da je često s druge strane nelagodna tišina.
Hvala toj dragoj Noni koja je svojim primjerom pokazala kako bi to moglo izgledati i inspirirala nas na razgovor o ljepoti tog prijelaza, umjesto žalovanja zbog kraja jedne etape.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
