“Točka za upitnik” je prva zbirka poezije naše sugrađanke Vesne Čelebić i malo je “razbarušena”. Zbirka, ne Vesna. Tako joj je rekla urednica Mariela Marković. I da je to normalno za prvu zbirku. Poezije. Vesna ju je čekala dvije godine. I dočekala, ali kako to nerijetko život isplete, taj radosni trenutak je osjenjen tugom majčinog odlaska. Kojoj je Vesna dirljivim statusom i posvetila svoju prvu knjigu.
Što Vesna kaže mislimo da se isplati pročitati.
Dakle, izlazak prve zbirke poezije je poput rođenja … nekog novog traga o tome da smo postojali, a kako vrijeme odmiče o tome osobno baš puno razmišljam. Kako bi ti opisala taj ili te osjećaje vezane uz tiskanje tvoje prve knjige?
Haha, treće dijete, samo što ovo spava cijelu noć od prvog dana i stoji gdje je ostaviš. Osvježavajuće.
Šalu na stranu, ova je zbirka proživjela već nekoliko života, jer je bila u pripremi 2020., pa nas je pandemija omela. Tako da su mi te dvije godine između prvog i posljednjeg drafta donekle pomogle da ju dočekam staložena, bez većeg ludila i srčanih nepravilnosti. Zahvalila bih se ovdje spiritusu movensu Društva dubrovačkih pisaca, Borisu Njavru, što je zbirku i mene ‘gurao’ kad god je bila prilika. Ali prije svega, hvala mu na njegovoj beskrajnoj ljudskosti, on će već znati zašto…
Moram priznati da otkako sam knjižicu prije desetak dana dobila u ruke iz tiska, svako drugo-treće večer sjednem s čašom vina malo listati, diviti joj se, prečitavati neke pjesme. Ima tu svačega, najstariji zapis je iz 2004. godine, najrecentniji iz 2021., tako da je materijal skoro punoljetan. Zabavlja me sjećati se trenutaka koji su inspirirali neke pjesme, a koje bih inače potpuno zaboravila.
Možda ju je urednica Mariela Marković najbolje opisala kad je rekla: „pa to je prva zbirka, normalno da je razbarušena“. Ja sam inače dosta samokritična osoba, ali nemam osjećaj da je mogla ‘bolje ispasti’. Sretna sam i ponosna, prava matera. Zove se ‘Točka za upitnik’ jer jedino što sam u tih skoro dvadeset godina sigurno naučila jest da svaka nova točka rađa novi upitnik. Taman misliš da si nešto skontao u životu, i evo ih, parada novih pitanja.
Ono što je meni posebno, i beskrajno me oduševilo jest grafička obrada koju je napravio Vinko Rožić. Još u pripremi, poslala sam mu neke svoje misli o naslovnici, kao i neki ‘nacrt’ kako ju ja zamišljam. Ja inače nisam baš vješt crtač, no kad sam naslovnicu prvi put vidjela, baš sam imala osjećaj da je to-to, to je ‘ono što sam zamislila’. Nacrtala! Poslije par dana sam ponovo bacila oko na taj moj ‘nacrt’… i pomislila kako je g. Vinko ustvari vidovit! Nevjerovatno koliko je meni osobno bliska ta naslovnica, a koliko je tekstove oplemenio malim detaljima i dodao im neku dinamičnost. Zaista vještina kojoj se svakim novim listanjem iznova divim.
Poezija. Kome još treba poezija u današnjem svijetu?
Pa to vjerovatno zavisi od toga kako definiramo poeziju. Ako govorimo o tvrdo ukoričenim mislima nekih ljudi koje smo prisiljeni čitati po planu i programu, onda će vjerovatno mnogi reći da im poezija ne treba ili ne leži. Ako govorimo o svakodnevnici ili vijestima koji uglavnom sliče na trećerazredne horore, lako će nam se učiniti da u današnjem svijetu nema mjesta poeziji. Ali ako pod pojmom ‘poezija’ promišljamo snažne misli, ako riječi ‘poezija’ dozvolimo da znači bilo kakvu misao koja će nekoga taknuti ili nekome dati redak da se izrazi, onda svašta može biti poezija. Ja znam ljude koji će za dobro vino, dobru muziku, živopisan grad, ili neko lijepo iskustvo reći „ma, poezija!“ U tom značenju nam treba svima.
Meni se čini da je današnja poezija oslobođena forme, ponekad čak i jezičnih pravila, i da je ta suvremena poezija, popularno govoreći „instagramska“, bliska mnogim srcima koja su posustala pred knjigama. Recimo, Atticus, kanadski pjesnik koji piše pod tim pseudonimom, ima 1.6 milijuna pratitelja na Instagramu. Znači, poezija sigurno nije mrtva među on-line generacijama. Svima nam u životu treba, samo je možda nećemo svi naći u knjigama.
O čemu pišeš i dok pišeš što ti je na pameti, da zabaviš, razveseliš, potakneš na razmišljanje, uživaš u ehu riječi?
Dok pišem, nije mi ništa na pameti. Za mene je to kao neko zapisivanje mojih unutarnjih glasova i dok pišem, samo slušam. Trik je ustvari tipkati dovoljno brzo da ih sustignem, uhvatim. Najviše mrzim kad imam neku ‘dobru’ misao, a pobjegne mi, što se često događa prije spavanja ili negdje u hodu… Te odbjegle misli mi je kasnije skoro nemoguće reproducirati. Pisanje je za mene uvijek neko zaustavljanje u trenutku, bivanje u sada.
Prije su moji zapisi bili dosta hermetični; pisala sam kao u nekih slikama – šiframa, i danas kad neke stare pjesme pročitam, nemam pojma o čemu sam ja to pisala. S vremenom su došla djeca, i poslovi, i manjak vremena, nema više vremena za metafore, pa sam sad dosta jasnija, dorečenija.
Taj se neka promjena, ja mislim, vidi i u zbirci, jer ona sadrži pjesme iz različitih životnih faza i uloga, od djevojke do majke, preko kćeri, prijateljice, i sebe samoj sebi. Pomalo je ta zbirka kao da imam onaj multiple personality disorder hahaha.
Kaže pametni Korado kako živimo u društvu zabave u kojemu nebitno postaje bitno. Što nam je činiti da ne bude tako, u našim mikrokozmosima kako doprinijeti boljem makrokozmosu u kojemu neće biti kaosa?
Haha, da imam odgovor na to pitanje pisala bi doktorate i self-help master classove, a ne zbirku poezije. To je tema koju i prečesto promišljam, ali ne da nemam definitivan odgovor, nego mi se mišljenje mijenja sa svakom dnevnom krizom. Umjesto da sad lamentiram o nečem što bi i sama rado upitala mudraca, ponudila bih radije jednu pjesmu koja meni ovih dana jako zvoni. Eto, možda nam i zato treba poezija, da imamo što za reći čak i onda kad nemamo odgovor na pitanje.
Samokontrola
Kad podvučem crtu,
Drama mi je smiješna
I gledam u sunce
Bez da trepćem,
Divim mu se kao šiparica ljubljenom
Što još miluje,
Iako me moglo spržiti,
Odavno,
Kad narastem,
Želim biti milostiva kao Sunce.
***
Izlazak nove knjige dirljivo si popratila sjećanjem na nedavni odlazak svoje majke…koliko je suočavanje s gubitkom tako bliske osobe utjecalo uopće na tvoje poimanje majčinstva, osjećaja biti majka svojoj djeci?
To mi je sve još toliko svježe i bolno da ne znam još niti kako se mijenjam niti kako će to utjecati na mene. Ali je svakako jedna velika lekcija o bitnim stvarima u životu, i zato bih se ovdje nadovezala na ono ranije pitanje o bitnom i nebitnom.
Mislim da mi stalno zaboravljamo da je ‘bitnost’ u svakodnevnom životu uvelike pitanje konteksta. Meni je do tog dana, trenutka, najbitnije bilo hoću li završiti sve projekte na vrijeme za praznike, hoću li uspjeti sve izorganizirati, ostvariti, kupiti, bukirati… Već sljedeći dan, ništa mi više od toga nije bilo važno. Mi ustvari nemamo pojma koliko smo sretno razmaženi onda kad se možemo lješkati i valjati u nebitnom.
Vještina koju ja želim savladati jest svjesnost o tom bitnom u što je više trenutaka moguće, jer ono je kao neki sag pod našim nogama. Možda na njemu čvrsto stojimo, ali ipak netko drugi drži kantune i može nam ga u bilo kojem trenutku izvući ispod nogu. I onda nam bude žao što smo se bavili nebitnim, a prekasno je, stojimo na goloj zemlji.
Ovih dana nastojim vježbati zahvalnost na veoma jednostavan način. Svaki dan prije objeda, djeca i ja se uhvatimo za ruke i kažemo jednu, dvije, tri stvari na kojima smo taj dan zahvalni. Kaže mi kćer prekjučer: „pa ti se svaki dan zahvaljuješ na nama.“ Kažem: „da, zato što ste svaki dan bitni.“ Ona misli da joj je mama malo šašava, ali ja se tako uzemljujem, podsjećam, naglas si govorim što mi je stvarno bitno svaki dan.
Otkad pišeš i od koga si tražila prvu “ocjenu” napisanoga? Jesi li prije “puštanja” vlastitih stihova od sebe morala prvo sa sobom raščistiti želiš li toliko “ogoljavanje “, svaki roman, svaka pjesma to jest, dopuštanje drugima da uđu u najintimniji dio vlastitosti.
Haha, mojih najbližih 500 Facebook prijatelja ima premijeru svega što napišem. Dugo sam poeziju bilježila na jednom blogu, tamo mi je godila ta anonimnost. Ali s vremenom sam htjela reducirati broj passworda koje pamtim, pa sam tako počela i te neke misli postaviti kao Facebook statuse.
Ogolijevanje mi svakako ne dolazi prirodno, ipak sam ja rak po horoskopu, mi najviše volimo svoju ljušturu. Ali raduje me kad neki tako zapis započne dijalog, ili vidim da nije samo meni tako… to dijeljenje je stvarno terapeutsko.
Zbirku sam naravno prvo podijelila najbližima, obitelji i prijateljima, i s veseljem čekam njihove komentare, no nisam je slala na neku službenu „ocjenu“ ili recenziju. Voljela bih da tu i tamo neka od tih pjesama nekoga takne ili mu bude utočište, da se na tren spojimo u toj misli; to je i prevelik dar da uopće imam priliku za to.
Ako mogu, ukrala bih ovdje još redak da poželim svima sretnu novu godinu i da u njoj budemo najbolji što možemo biti, kako prema drugima, tako i prema sebi samima.
VOLIMO SE
Imam tako neke prijatelje
Koje žive zračnom linijom od mene
Gledaju mi u prozore,
Je li bijeli ili crni dim,
Jesam li ili nisam:
Zahvalna sam što znam
Da neću umrijeti Neprimjećena,
Možda je to sve
Čemu trebamo stremiti:
Ostaviti negdje neki trag,
Makar kao dim.
