Znate kako kažu da se u nekom dijelu života vraćamo tamo otkud smo potekli. Ođe sam se rodio, ođe su mi živjeli roditelji, a nakon godina života u Gradu i ja sam se vratio na djedovinu. Ovo je moj zalog za budućnost na kojemu sam radio petnaest godina, obnavljajući starinu koja je pripadala generacijama Kortizija s puno ljubavi, truda, strpljenja i znoja – na te riječi koje je izgovorio Božo Kortizija iz Popovića mogli smo samo uzvratiti komplimentom s punim pokrićem – sve se to i vidi.
I vidi. A, sudeći prema reakciji prve gošće koja je proteklog ljeta ušla u Vilu Konavoski miri, i osjeća.
-Gledajte, ostao sam i sam iznenađen kada je naša prva gošća ušla u kuću i počela skoro plakati. Rekla je da je ganuta ljepotom tog mjesta i ljepotom u kući. Takve emocije su je preplavile. Tada smo znali da su se isplatile sve one godine iza nas pune muka i teškoće obnove, a oni koji nešto grade ili obnavljaju najbolje znaju o čemu govorim. Ove smo godine po prvi put vrata naše vile otvorili turistima i bila nam je važna prva reakcija, jer su oni ustvari bukirali fotografije bez ijednog komentara i reviewa. Nije bilo lako, ali postigli smo cilj i danas smo svi sretni – ispričao nam je Božo Kortizija, vlasnik Vile Konavoski miri, glazbenik koji je preko 35 godina radnog vijeka proveo u glazbenim vodama.
Brojni njegovi prijatelji, poznanici i suradnici su s nepodijeljenim oduševljenjem popratili fotografije koje je objavio uz riječi da je konačno završen dugotrajni proces obnove njegove starine u Popovićima.
Naravno, završen je najveći dio, jer svakome tko vidi fotografije postaje posve jasno da u ovakvim građevinama i još više oko njih, posla ima uvijek. A čini se kako je gospar Božo čovjek koji bi ga pronašao i da ga nema.
-Život je putovanje, a kako stariš, želiš se vratiti na izvore. Tako bih ja opisao ovu moju avanturu u koju sam krenuo iz neznanja…
Mislite, ne biste se bili uopće u nju upuštali da ste znači koliko vas posla čeka?
-Pa, ja mislim da malo tko zna što ga čeka kada kreće u ovakvu baš veliku graditeljsku avanturu, a ja sam kroz proteklih 15 godina naučio jako puno toga. Moja prvotna ideja o tome kako će što izgledati se mijenjala vremenom, stilski smo naše vizije prilagođavali trendovima u uređenju, ali uz maksimalnu pažnju da se svaki komad kamena i drva pronađen u kući i zadrži te ugradi. Htjeli smo ponuditi osjećaj velike udobnosti, ugode i pozitivne emocije s kojom je sve rađeno, ali ujedno zadržati povijesnu autentičnost koja ukazuje na starinu jedne konavoske obitelji. Povijest ove kuće seže daleko, u vrijeme Dubrovačke republike i u krajnjem slučaju, u izvorište jedne obitelji. Ovo je bila matica iz koje su potekle sve obitelji Kortizija – priča Božo.
Puno je toga tijekom ovih godina napravio sam svojim rukama, a jako puno toga uz pomoć prijatelja koji su vješti s kamenom i drvom, željezom.
Najviše se pažnje poklonilo usklađivanju različitih stilova koji su u interijerima morali stvarati harmoniju.
-Pazili smo na boje, eleganciju, jednostavnost skandivanskog stila, shabby chica, a sve na način da ništa ne bude kičasto i da ničega ne bude previše. Sve ove godine sam upijao, gledao, vrtio stranice i stranice s uređenjima interijera, učio. Dosta sam napravio sam, imam sreću da sam poprilično spretan s rukama. Sve teškoće se zaborave kada si zadovoljan s postignutim. Nismo htjeli nikakvu megalomaniju, u kuću se može smjestiti šest osoba koje mi i ne doživljavamo poput turista. Znate kakvi smo mi ljudi. Svakoga smo dočekali s tratamentom, otvorena srca, kao domaćini koji rado priželjkuju svoje goste. Mislim da takav pristup i mir i tišina ovoga kraja baš oduševe sve koji dođu. Nekima od naših ovoljetnih gosta je ovdje bilo toliko lijepo da se nisu po cijele dane micali s bazena i iz kuće – ispričao nam je Božo prve dojmove o novom poslu kojim se njegova obitelj počela baviti.
A potvrđuju to i ocjene koje su gosti ostavili na platformama za iznajmljivanje.
Kad se okrene iza sebe i ispred sebe, zaključuje.
-Ovo je, kao što sam već rekao, moj doprinos obiteljskoj tradiciji i želji da starina živi. I, znate što? Nije u svemu ovome bio prioritet novac, prvo je sreća i zadovoljstvo, tek onda novci. Kad danas pogledam ovu ljepotu, moje je srce veliko i puno. Za to nema cijene.