Nezavisni vijećnik, bivši gradonačelnik Andro Vlahušić je poslao priopćenje sljedećeg sadržaja:
Pred sedam godina, na sjednici Gradskoga vijeća održanoj 21. prosinca 2015. godine donesena je odluka da se životinje koje su temeljem pravovaljane odluke Sanitarne inspekcije odvedene u no-kill skloništa u Hvatskoj, vrate na Žarkovicu.
Prethodno je zaustavljena izgradnja legalnoga skloništa sa svim potrebnim dozvolama za 120 životinja, u mobilnim kućicama, na pet tisuća četvornih metara gradskoga zemljišta u blizini Žarkovice.
Političke odluke praćene demonstracijama ispred obiteljske kuće spriječile su zatvaranje nelegalnoga skloništa, smještajući pse u no kill skloništa, zaustavile su proces udomljavanja. Spriječile obnovu tvrđave na Žarkovici i njeno povezivanje sa Orsulom i Lokrumom u funkcionalnu cjelinu javnih sadržaja na istoku grada.
Sjetimo se obećanja koja su pred sedam godina višestruko izrečene: Izgraditi ćemo moderni azil za godinu dana, dati ćemo besplatno obiteljsko zemljište za azil, financije nisu problem, postoje brojni donatori koji će platiti izgradnju skloništa, biti će to hotel za pse najveći u Europi, zaposliti ćemo 35 djelatnika.
Ovoga ljeta nakon dugih sedam godina zimskoga sna, Državni inspektorat nastavio je posao koji je započeo 2015. godine. Sukladno zakonu donesena je odluka o zatvaranju nelegalnoga azila, te premještanju životinja u druga skloništa ili udomljavanju. Vrhunac skrbi za životinje, ista odluka koja se nije provodila sedam godina. Kada politika odlučuje, sve je pokriveno i kaznenim prijavama.
Nakon sedam godina neaktivnosti, danas slušamo izjave: „Psi su u jako lošemu fizičkome stanju, bolesni puni nametnika, imamo štakore na Žarkovici, gore se događao raskot, psi se dovode iz svih dijelova županije pa i sa Ivanice, nisu naši građani mrzitelji životinja“ .
U proračunu za 2023. godinu, kao i u projekcijama proračuna za naredne tri godine nema sredstava za izgradnju primjerenoga azila. Saznali smo da je u ovih sedam godina potrošeno za održavanje nelegalnoga azila više od pet milijuna kuna, dok cijenu zbrinjavanja životinja u proteklih pola godine tek trebamo saznati. Danas su zamrle i javne inicijative ljubitelja životinja. Nema holivudskih glumaca, europskih donatora, javnih okupljanja pred vijećnicom i obiteljskom kućom.
Jesmo li postali ravnodušni prema patnjama napuštenih životinja ili se ne usudimo govoriti i propitkivati izrečene stavove gradske vlasti. Što će nam azil od 350 životinja, ako se na području Dubrovnika ostavi godišnje maksimum desetak pasa, što pokazuju podaci zadnjih pola godine.
Zašto zaposliti trideset pet ljudi u javnome poduzeću, ako za stotinjak tisuća kuna za poticaje udomljavanja plaćajući veterinarsku skrb i hranu, možemo imati kvalitetni mali azil sa maksimalnim kapacitetom od pedesetak životinja.
Sedam godina je dovoljno dugo da se na Gradsko vijeće stavi puno izviješće o zbrinjavanju napuštenih životinja, sa stvarnim brojkama i planovima.
