Za Matea Beusana se zna da ima „oko sokolovo“, nadimak nije dobio ni slučajno ni trenutačno, zna se i da ga je ljubav prema uzgoju egzotičnih kaktusa zamalo stajala života nakon infekcije koju je dobio nakon što se ubo na jedan od njih, ali je tek manjem broju njegovih poznanika i prijatelja poznato i da je iznimno vješt s rukama te da mu je hobi – rad s drvom. Zbog toga u prtljažniku auta vazda ima malu pilu, sjekiricu i japanski nožić, a plaže najčešće posjećuje za južine, hodajući uvijek s glavom okrenutom prema dolje.
Izrađuje instalacije od drva, školjki, loze i sličnih materijala, a među njegovim najljepšim rukotvorinama su lampe i svjetiljke, ukrasi za zid, okviri za slike, vaze za cvijeće… Daruje ih prijateljima, kafićima i restoranima čiji ga vlasnici zamole da napravi nešto baš za njihove interijere, a ima i poznanika kojima će izaći u susret za neku intervenciju na njima dragim uspomenama od prirodnih materijala u kojima je vješt.
-Pa, od rane mladosti volio sam raditi rukama, još kao učenik elektrotehničke škole započeo sam izradu predmeta Ferro Battuto, to je tehnika lemljenja i oblikovanja od žice, izrađivao sam makete grada, crtane junake, čak i Eifelov toranja visok 1,5 metar. U Petrovaradinu gdje sam služio vojsku su mi čak dopustili da imam dvije izložbe. Kad sam počeo s nogometnim suđenjem prestao sam s tim hobijem, a od 2010. kada sam upoznao prijatelja iz drvne industrije Klana koji je od mene tražio pomoć pri nabavci drva masline, počinjem s izradom različitih predmeta – ispričao nam je Beusan o svojim počecima.
Predmete koje je izrađivao je poklanjao prijateljima za rođendane, neke obljetnice, svečanosti…a njegova strast u kućnoj radionici gotovo je prerasla u “serijsku” proizvodnju za kafiće i restorane.
Kad kaže konfekcijsku, Beusan ne misli da nešto što je izrađivao po navici i špranci, jer je svaki komad koji je napravio unikatan. Kao i uvijek kad se radi ručno, s energijom stvaranja koja se utisne samo u jedan rad. A rukovodi te ne ono “moram” nego želim, hoću, uživam u tome.
-Radim od masline, čokota vinove loze, oraha, hrasta…što nađem. A kad je južina pođem na plaže i prikupim naplavine, ljeti u plićacima nađem školjkice, ako je riječ o većim školjkama koje mi izrone prijatelji iz većih dubina ili hlapu, na kojemu sam dugo radio, preparacija traje danima.
Koliko je rukotvorina dosad izašlo iz kućne radionice Beusan, smještene u šufitu kuće, naš proslavljeni sudački ekspert nema pojma.
-Do prije tri, četiri godine nisam imao pametni telefon, jer sam se jako opirao tom tehnološkom napretku, ali kad sam ga nabavio poslikao sam 483 svoje različite instalacije. Nemam ideju koliko ih je moglo biti u 12 godina. Procjenjujem, 700 najmanje. Gledajte, nemam nijedan stroj koji preuzima moju ulogu u izradi, sve radim sam, od brušenja drva, zaštite, lakiranja, oblikovanja. Netko voli natur izgled, a ja preferiram lak, što je automatizmom i dulji proces.
Može li izdvojiti nešto što mu je bio najveći izazov, nešto posebno?
Bez puno razmišljanja spominje hlapa duga 72 cm i teškog 4,5 kg čije je prepariranje trajalo dulje od mjesec dana.
-Ostavio sam ga u vrtu da mravi pojedu njegovo meso, a kad sam vidio da više ne dolaze, trebalo je pripremiti stjenke da ne puknu kad ga napunim s jednom gustom smjesom. Sve je to dosta pipavo, jer valja pogodit i gustoću smjese, paziti da ljuštura ostane čvrsta, da se ne razlomi kad je počneš puniti, ipak je to bila visina od 14 cm. Postavio sam ga na drvo, te posebnom tehnikom u višekratnom nanošenju pijeska sam utisnuo logo restorana u Novigradu za koji sam ga radio.
Vi ste jako strpljiv čovjek.
-Pedantan jesam, ali strpljiv i nisam baš. Gledajte ja često stavljam lak na lak, reklo bi se, radim posao bez posla, ali volim biti precizan, uživam u nečemu što je malo drukčije. Koru na komadu drva uvijek se trudim ostaviti u prirodnom obliku, školjke punim smjesom od ljepila i piljevine, učim stalno pa i na vlastitim pogreškama, ali ponekad mi pripreme za početak rada znaju potrajati i do sat vremena. Izmišljam, hodam okolo širom otvorenih očiju, vidim u prirodi kreacije koje možda drugi i ne vide.
Mateo Beusan je i ovaj svoj hobi, nakon što se zbog određenih okolnosti i zdravstvenih razloga pomalo smanjio njegov vrt kaktusa u kojemu je znalo biti i do 160 različitih vrsta ovih egzotičnih biljaka s najljepšim cvjetovima koji se u prirodi mogu vidjeti, prihvatio kao kreativni način ispunjenja svog dana. Uz svoj posao uvijek je radio još nekoliko njih, vezanih uz nogomet koji mu je jedna od najvećih životnih ljubavi, pa mu riječ umirovljenje jednostavno nije životni odabir. Jedan je od rijetkih hrvatskih nogometnih sudaca koji je stekao status celebrityja, a za komentar nekih dvojbenih situacija koje se dogode na terenima zovu ga novinari i danas, kako je bilo i na nedavnom svjetskom prvenstvu u Kataru, iako se za televizijsku mirovinu “oko sokolovo” odlučilo nakon prvenstva u Rusiji.
Hiperaktivan je bio cijelog života, pa mu je nezamislivo, dok ga zdravlje služi, provoditi dane na kauču.
A zbog pristupa svim poslovima kojima se bavio, interno mu znaju “prišiti” nadimke Hitler i Picajzla. Iako i jedan i drugi mogu imati i negativne konotacije u kontekstu povijesti i značenja, u slučaju Matea Beusana one su s pozitivnim predznakom.
