Sa 16 godina prvi se put ukrcala na brod i odmah se zaljubila u taj nomadski način života. Usprkos predrasudama i brojnim odbijenim molbama, nije odustajala od svog sna o plovidbi svjetskim morima. Nakon navegavanja na plinašima, tankerima, brodovima za prijevoz stoke te kruzerima, Serena Melani postala je 2016. prva kapetanica koja je nadgledala novogradnju velikog kruzera i s njime isplovila na prvo putovanje, a trenutno nadgleda izgradnju novog kruzera MSC-a, s kojim će zaploviti u proljeće 2023. No danas će ova dubrovačka nevjesta u gradskom portu biti kuma jednom posve drugačijem brodu izgrađenom od metli koje su Dubrovkinje i Dubrovčani darovali umjetnici Matei Šabić Sabljić i koji će nositi ime još jedne hrabre žene koja je svoj život posvetila moru.
Serena Melani rođena je u Livornu, lučkom gradu u Toskani, gdje je i odrasla. Za svoj rodni grad kaže kako je vrlo poseban.
Livorno ima vrlo snažnu, iskrenu dušu. Odrastajući tamo razviješ smisao za ironiju i samoironiju. Dosjetke, zadirkivanje i izmišljanje u Livornu su međusobno zabavljanje. To je dio naše DNK. Nitko iz moje obitelji nikada nije plovio, niti je na bilo koji način bio vezan uz more. No more je oduvijek bilo prisutno u mom životu budući je Livorno važna trgovačka luka, tako je more u mojoj mašti postalo simbol nepoznatog, iza horizonta.
Nakon osnovne škole Serena je upisala petogodišnju srednju nautičku školu (Istituto Tecnico Nautico).
-Isprva nisam razmišljala o navegavanju, nisam ni sanjala da ću jednog dana postati kapetanica. Planirala sam studirati, a ova škola trebala mi je dati dobru pripremu uz neke “egzotične” predmete kao što su navigacija, astronomija i meteorologija. Zavoljela sam te predmete, a onda i ideju da njih i diplomu mogu iskoristiti za stvarna putovanja. Oduvijek sam bila vrlo znatiželjno dijete i godinama sam u mislima, kroz knjige, putovala svijetom, a svako putovanje, makar i nekoliko kilometara od kuće, za mene je bilo uzbuđenje i avantura.
Sa 16 godina prvi je put nogom stala na brod i krenula na prekooceansko putovanje.
-Na kraju treće godine srednje škole, prijavila sam se za ljetni program. Ukrcala sam se na brod. To je volonterski program, ali omogućava učenicima nautike potrebnu praksu (18 mjeseci), kako bi, nakon diplome, mogli pristupiti prvom državnom ispitu za časnika (u međuvremenu su se uvjeti izmijenili).
Tako sam tog ljeta provela više od dva mjeseca na brodu RoRo kompanije Grimaldi Navigation, koji je plovio na relaciji Italija-Brazil. Bila je to ljubav na prvi pogled: zaljubila sam se u taj nomadski život, koji omogućava da svaki dan vidiš drugačiji horizont, dolazak u nove, neobične luke, gradove. Kasnije sam shvatila, čitajući pustolovine Corta Maltesea, da svoj život ne mogu zamisliti samo na jednom mjestu. Sljedeće godine tijekom ljeta na istom sam brodu plovila rutom sjeverna Europa, zapadna Afrika i Brazil.
A kako su njezini roditelji i prijatelji reagirali kad je odlučila postati pomorac?
-Moji roditelji nisu odmah shvatili što znači ploviti i kakav je život pomoraca. Otac, koji je uvijek bio duboko slobodna osoba i nikad nije pravio razliku između brata i mene, samo mi je rekao: “Što god želiš raditi u svom životu, biti odvjetnica, blagajnica, direktorica, učiteljica ili pomorac, uvijek se trudi da to radiš najbolje što možeš, jedino je to važno.”
Kad bi majka bila zabrinuta zbog nekih mojih dogodovština, čak i kad sam bila mala, otac joj je uvijek govorio: “Ne brini, zna se ona čuvat i ako treba, mora pogriješiti i udariti glavom sama.”
Što se tiče prijatelja, zapravo nisam nikad bila previše društvena. Više sam voljela knjige nego društvo druge djece. Izbor zanimanja isključivo je moja odluka, bez ikakvih utjecaja sa strane.
Nakon dvije ljetne plovidbe Serena je znala što želi u životu.
-Nisam ni sumnjala da ću, čim diplomiram, odmah krenuti na brod, ovaj put s diplomom u džepu i kao Allie. Mislila sam da ću se odmah ukrcati kao pripravnica za časnika palube, ali nije bilo tako.
Čim sam diplomirala, otišla sam u Genovu i cijeli dan obilazila brodarske kompanije. Ostavila sam životopis u nadi. Neki su mi vrlo iskreno rekli da nikada ne bi ukrcali djevojke, jer bi one sigurno stvorile probleme na brodu. Drugi su lagali, ponekad čak i pomalo nespretno, ali bilo je jasno da ne žele ukrcati ženu.
Sjećam se jedne engleske kompanije za krstarenje, rekli su mi da ukrcavaju talijanske časnike kadete, ali samo muškarce, kao i da imaju žene, ali samo Engleskinje. Nazvala sam i kompaniju Grimaldi na kojoj sam navegavala već. Oni su mi rekli da ne trebaju kadete jer ih već imaju previše.
Nisam imala iskustvo, a bila sam žena. Gotovo svi brodari. koji imaju urede u Italiji, su me redovito odbijali. U međuvremenu sam radila razne poslove i studirala na Fakultetu političkih znanosti u Pisi. Kad se u Genovi otvorio novi studij znanosti o morskom okolišu, tamo sam se prebacila. U niti jednom trenutku nisam odustala od plovidbe, ali mi se činilo kao da je to nemoguće. Svaki put kad bih se pokušala ukrcati negdje, činilo mi se kao da sam pred gumenim zidom i svaki put kad bih pokušala prebaciti loptu ona bi mi se vraćala.
Onda mi se majka teško razboljela. Bila je to jako teška godine, no tijekom tog teškog perioda upoznala sam se s budizmom, koji me je osvijestio i dao mi odlučnost i zrelija promišljanja. Ponovno sam počela tražiti posao na brodu i konačno, pet godina, nakon diplome, upisala sam program koji financira Europska unija. Riječ je bila o programu obnove znanja na nautičkom institutu te kadeture, bez plaće uz pokrivene troškove. Ujedno sam položila i ispit Snama, talijanske tvrtke u djelomičnom vlasništvu Vlade, koja je imala tankere za prijevoz plina, metana, i nafte.
Pet godina nakon što je dobila diplomu u ruke, Serena je opet zaplovila. Ovaj put na tankerima i plinašima.
-Kad sam imala 24 godine ukrcala sam se na tanker Eco Europa koji je plovio Mediteranom, Crnim morem i Sjevernom Europom. Toliko sam se bojala da ne izgubim mogućnost plovidbe da se više nisam htjela iskrcati. Iako su ugovori bili na 4 mjeseca, odradila sam 6 i iskreno ne bih se bila iskrcala da me nisu natjerali.
Od tog trenutka više nisam stala. Nakon 12 mjeseci efektivne plovidbe, uz simboličnu plaću, pristupila sam državnom ispitu i dobila dozvolu za ukrcaj kao časnik. Stekla sam kvalifikaciju za kapetana duge plovidbe. Provela sam gotovo 5 godina u ovoj tvrtki, ploveći na tankerima i LNG brodovima dostigavši titulu drugog časnika palube.
Jeste li se na brodovima, gdje je posada uglavnom muška susretali s predrasudama?
-Da, iako me kompanija primila, bilo je raznih otpora. Teško su me prihvaćali članovi posade, kao ženu časnika. Kapetan me je, a da me nije ni poznavao, odbio ukrcati. Ubrzo sam shvatila da, ako želim preživjeti u tom mačo okruženju, moram biti jako duhovita i izdići se iznad njihovog neznanja i gluposti te nastaviti raditi ne obazirući se na komentare. Za njih nikada nisam bila dovoljno dobra, dovoljno pametna, dovoljno sposobna. Za njih je moja prisutnost na brodu bila jednostavno greška. Nisam ih slušala, naprotiv, ismijavala sam ih, a ponekad sam umjesto toga morala upotrijebiti ovna da probijem zavjesu agresije.
Sjećam se kad sam jednom došla na zapovjedni most. Tamo je bilo 5 časnika uključujući i jedanog kadeta. Zamolili su me da skuham kavu za sve. Bez da sam trepnula to sam poslušala, ali sam skuhala najgoru kavu ikad. Svi su potrčali na palubu ispljunuti kavu u more i više mi nikad nitko nije rekao da mu skuham kavu, nego su oni kuhali meni.
Nisu, naravno svi bili takvi. Upoznala sam i mnogo ljudi koji su me podržavali i bodrili za koje me vežu divna sjećanja. Bilo je to i zabavno vrijeme: radila sam stvari i ulazila u situacije o kojima većina žena mojih godina ne bi ni sanjala.
Prelazak na kruzere
-Trajalo je to neko vrijeme, a onda je tvrtka krenula u prodaju. Prijatelj mi je predložio da se javim na Carnival Cruise Lines, koji je tražio časnike. Nikad prije nisam razmišljala o kruzerima. Poslala sam životopis i ubrzo su me nazvali i ukrcali. Bila sam druga žena koja se pridružila Carnivalu kao časnica palube. Bilo je to 2002.
Sjećam se da sam se u početku htjela vratiti teretnim brodovima. Mom samotnjačkom karakteru je više odgovarala takva sredina. Ali onda je vrijeme napravilo svoje i kruzeri su postali „moj svijet“. Iz tog se razdoblja posebno sjećam mog šefa Pera Grubješića, sada kapetana. On je divna i kulturna osoba. On mi je pokazao jednu razglednicu s fotografijom Dubrovnika. I tad sam prvi put sam čula za Grad. Nakon godinu i pol položila sam državni ispit i krenula na svoje prvo putovanje u Afriku, a po povratku sam se ukrcala kao drugi časnik palube.
Prilikom mog prvog ukrcavanja kao kapa gvardije, upoznala sam Renata, svog budućeg supruga. On je časnik stroja, ali u to se vrijeme od svih strojara očekivalo da budu časnici za okoliš. I počeli smo surađivati jer su moji zadaci, osim dežurstva, bili i briga o dijelu zaštite okoliša za moj odjel.
Bilo je to vrlo intenzivno razdoblje tijekom kojeg sam krenula na vrlo duga putovanja kako bih se s Renatom mogla ukrcati na isti brod. S vremena na vrijeme sretala sam ljude koji su mi postali mentori, ali i dalje je bilo muškog šovinizma.
Onda su mi u jednom trenutku veliki kruzeri postali malo tijesni. Bilo mi je teško upoznavati se i pola članova posade. Putovanja su mi bila dosadna, uvijek iste rute iz mjeseca u mjesec. I najvažnije, bilo je sve teže kombinirati putovanja s Renatom na istom brodu. Renato je našao posao na jahtama, a za žene časnice na jahtama još nema mjesta, pa i kad imaju veliko iskustvo upravljanja kruzerima. Napustila sam Carnival nakon što sam dobila kapetansku dozvolu bez ograničenja tonaže.
Brodovi za prijevoz stoke pod zapovjedništvom žene
-Tražila sam nešto drugačije i u međuvremenu sam se ukrcala na brod za prijevoz životinja. Rute su bile od Australije do Saudijske Arabije, Perzijskog zaljeva i Indonezije. Bilo je to iskustvo drugačije od svih dotad. Tijekom jednog od tih putovanja skoro smo potonuli pokraj Australije. No konačno nisam bila jedina časnica na mostu. Posljednja dva putovanja plovila sam pod zapovjedništvom kapetanice, koja je bila također Talijanka i koje se uvijek sjećam s divljenjem i poštovanjem jer je iznimno inteligentna i profesionalna.
Luksuzni kruzeri i ponovno vraćanje na početak
-Jedan prijatelj Hrvat predložio mi je luksuzne kruzere srednje tonaže, koji su krstarili po cijelom svijetu. Dva mjeseca nakon što sam im poslala životopisa dobila sam posao, ali jedino slobodno mjesto bilo je ono drugog časnika, što je za mene značilo opet započeti karijeru, gotovo od nule.
2010. ukrcala sam se na Seven Seas Mariner, brod kompanije Regent Seven Seas, i čim sam se ukrcala, zaljubila sam se u taj svijet. Tijekom prvog putovanja, koje je trajalo 5 i pol mjeseci posjetila sam više luka nego u 7 godina na prethodnoj kopaniji.
U veljači 2016. postala sam prva žena kapetan na kompaniji koja je tada postala dio NCLH-a, treće najveće korporacije na svijetu u sektoru krstarenja. Također sam postala prva Talijanka kapetanica brodova za krstarenja. Tad nas je bilo sve skupa 7 kapetanica diljem svijeta u cijeloj industriji krstarenja. Sad nas je 9 – 10.
Veliku čast doživjela je kapetanica Melani 2019. kad joj je povjerena velika odgovornost nadgledanja novogradnje u brodogradilištu i isplovljavanje s novoizgrađenim brodom na prvo putovanje.
-2019. dobila sam čast kao kapetanica pratiti radove na izgradnji njihovog najnovijeg broda, Seven Seas Splendor, koji je isporučen 30. siječnja 2020. Tako sam postala i prva kapetanica na svijetu koja je preuzela isporuku novog kruzera. To znači slijediti faze opremanja (stigla sam u brodogradilište u Anconi 7 mjeseci prije isporuke), a zatim kao kapetan primiti brod iz brodogradilišta, a nakon krštenja s novogradnjom isploviti na prvo putovanje. To je nevjerojatno iskustvo i velika čast, koja ne dopadne svakog kapetana.
Prilikom predaje broda osjetila sam veliku radost, jer sam ja prva kapetanica tog broda i prva imam čast upoznati njegovu dušu, jer brodovi imaju dušu, nisu samo komadi željeza. Prva postaja, kad smo isplovili iz Ancone, bio je Dubrovnik, a zatim moj grad Livorno gdje su me srdačno dočekali.
U travnju ove godine postala Serena je po drugiput u karijeri postala prvi kapetan prvog broda nove kompanije za krstarenja u luksuznom sektoru: Explora Journeys. To je novi luksuzni brend MSC grupe.
-Trenutačno pratim pripremu broda Explora I u talijanskom brodogradilištu Monfalcone. Isporuka će se dogoditi krajem lipnja 2023. I to je ogromna čast i velika avantura, postati prvi kapetan nove navigacijske tvrtke. Nevjerojatno je pratiti gradnju broda od nule i gledati ga kako raste iz dana u dan. Za mene je to nevjerojatna privilegija i zauvijek ću biti zahvalna obitelji Aponte Vago, vlasnicima MSC i Explora Journeys, velikoj grupi s pomorskom tradicijom s više od 300 godina povijesti. Obitelji s velikom profesionalnom etikom, koja nije imala problema izabrati ženu kao prvu zapovjednicu njihove velike flote.
Koja je razlika u navegavanju na kruzerima i na teretnim brodovima?
-Kruzeri su mikrokozmosi u kojima žive i rade ljudi različitih seksualnih orijentacija, različitog spola (barem u posljednjih 20 godina), različitog društvenog i kulturnog podrijetla i različitih nacionalnosti. Ponekad s ponekad nesigurnom ravnotežom, ponekad s velikim entuzijazmom. Neki ljudi na kruzere dođu iz nužde, neki iz čiste zabave, a neki iz strasti. Kapetan mora upravljati ovom malom tvrtkom, možemo je nazvati i malim gradom i ne možete tu završiti smjenu i otići kući. Brod je tih nekoliko mjeseci vaš dom i posao, on vam je sve. Osim među posadom treba uspostaviti ravnotežu i među putnicima. U svakom slučaju važno je biti mentalno jaka osoba.
Teretni brodovi koji imaju manje posade, ponekad manje i od 20 ljudi jednostavniji za upravljanje na psihološkoj razini zajednice, ali čovjek može patiti od usamljenosti i zato što rijetko može izaći na kopno, a nije uvijek lako održavati kontakt s prijateljima i obitelji, čak ni putem e-pošte. Takvi me brodovi podsjećaju na one zajednice redovnika, koji žive izolirano na grčkim Meteorima.
Gdje ste sve putovali? Je li Vas neki dio planeta posebno oduševio?
-Proputovala sam cijeli svijet. Jedino još nisam bila na Antartici i Grenlandu. Jedno od mjesta koje sam posebno zavoljela je Aljaska: zemlja u kojoj je sve neizmjerno veliko, a vi se osjećate mali, gdje se možete diviti istinskoj i sirovoj ljepoti prirode čak i dok ste na brodu.
Posebno volim putovanje od Lisabona do Cape Towna: dva grada blještave svjetlosti i putovanje na koje ide malo tko na krstarenju, preko dijela Afrike koji nije baš lako razumjeti i voljeti.
Kako to da ste nakon tolikih putovanja svoj novi dom pronašli baš u Vela Luci?
-Moj suprug, Renato Bulat, rođen je u Dubrovniku, ali je oduvijek imao posebnu vezu s Korčulom, gdje je provodio praznike kao dječak i mladić. Mi smo tražili mjesto za izgradnju kuće gdje bismo se vratili nakon naših putovanja. Kuću smo gradili u skladu s najvišim ekološkim standardima, željeli smo da bude okružena prirodom s kojom oboje osjećamo snažnu vezu. Tražili smo mjesto gdje možemo posaditi mnogo maslina, koje moj suprug jako voli, možda više nego što voli mene (smijeh). Htjeli smo da naš dom bude blizu mora, a i moje prvo putovanje u Hrvatsku završilo je na Korčuli, u prekrasnoj kući njegovog prijatelja, gdje sam se zaljubila u mačku lutalicu.
Nedostaje li Vam Livorno, Vaša obitelj?
Po prirodi sam nomad, čak i prelazak nekoliko kilometara rasplamsa moju beskrajnu znatiželju. Mogu živjeti na različitim mjestima, u različitim kulturama. Uvijek sa sobom imam svoje knjige, a sada zahvaljujući internetu možete biti gotovo svugdje čak i ako fizički niste prisutni. Često idem doma u Italiju, a sada je moj “privremeni” dom u Monfalconeu, gdje se gradi Explora I.
Jedan talijanski pisac rekao je da je ljepota putovanja u tome da shvatite da vam ništa zapravo ne pripada i da ste uvijek samo u prolazu.
Kako funkcionira brak između dvoje pomoraca?
-Renato i ja stvorili smo svoj način veze. Nismo vezani za datume kao što su obljetnice, praznici… Kad smo zajedno to je zato što želimo biti zajedno i ne veže nas lanac dužnosti i obaveza, kao u mnogim brakovima. Nas dvoje smo ljudi koji volimo neovisnost, kako financijsku, tako i mentalnu, koju smo oboje postigli velikim odricanjem. Poštujemo jedno drugo čak i kada to znači da smo duže ili kraće razdvojeni.
Što biste poručili ženama koje žele svoju karijeru izgraditi na moru, na brodovima?
-Ženama koje žele napraviti karijeru na moru, želim poručiti da i dalje ima onih koji ih na brodu ne žele, iako su se stvari značajno promijenile u posljednjih 30 godina. Baš je to ljepota ovog zanimanja u kojemu same morate biti protagonistice promjene na bolje. Svaka od vas mora sudjelovati u rušenju tih srednjovjekovnih zidina. Trebat će vam puno energije, strasti i smisla za humor, koji uvijek dobro dođe. Uvijek se isplati isploviti i udaljiti se od obale, koju god profesiju odabrali.
