Apolon, bog svjetlosti i Sunca, beskrajno je obdaren vrlinama sklada, ljepote i dobrote, koje čine život smislenim. Uza sve njegove atribute on je i najljepši te je kao takav bio ideal grčkoga kurosa, prototipa muške ljepote. Osim što je služio ljudima, liječio, brinuo, bio je i upravitelj strijela mitskog grčkog svijeta, odnosno onaj čije strijele uvijek nose izvršenje namjere. Njegove strijele važne su prekretnice mitskih priča, kao na početku Ilijade, u Ahilovoj peti, ma svugdje gdje su strijele sudbonosne. Tako je i njegovu sudbinu sa ženama odredila strijela, i to ona ljubomornog boga Erosa.
Brojne su žene u Apolonovu životu koje nije bilo problem osvojiti njegovim atributima, osim jedne – lijepe nimfe Dafne, valjda jedine koju je htio, a nije uspio imati uza se. Erosovom osvetom Dafne ga nije htjela, a uz pomoć svoga oca, riječnog boga i Geje, majke zemlje, lijepa nimfa je izbjegla Apolonovo udvaranje pretvarajući se u stablo lovorike. Apolonu nije preostajalo ništa osim kititi se njenim lišćem.
Tako je i bilo. Lovorika je preuzela osobine lijepe nimfe, a Apolon je zauvijek bio zakićen uspomenom na neuzvraćenu ljubav. U Konavlima bi rekli da se koruno kad je stavio krunu od lovora na glavu. Korunavanje je u Konavlima svako kićenje svježom zeleni lovora, ponekad uz malo masline i ruzmarina. Dakako, ruzmarinom zazivajući ljubav, a maslinom mir. Korunavanje lovorom osnovni je zimski nakit konavoskih kuća. Ljepota i snaga žive zimzeleni zadijene se za svaki kvadar, za svaka vratija i funjestre, sva se kuća okiti prije nego se Badnjak unese. A i sam Badnjak će se korunat lovorikom.
Konavoske kuće mirišu uvijek opojnim mirisom koji podsjeća na neuzvraćene ljubavi, one najslađe. Kad prođu feste, koruna se baci u oganj, a miris zapaljenog suhog lišća poput tamjana očisti kuću od zla i bolesti.
U Konavlima su i kose i skrinje, to jest bauli s robom mirisali na lovoriku. Ne samo zato što bi se škrabice napunile lovorom kao talismanima da grizlice ne dođu, već se i u saplun kojim se pralo stavljalo lovorike, točno pred kraj da ga lužina ne pojede. Miris koji se razvijao iz sapluna vodio je ravno u Alep, sirijsku prijestolnicu sapunske prošlosti iz koje je takozvani alepski sapun u 8. stoljeću udario standarde čišćenja i dezinfekcije koje poznajemo danas. Sastojci su bili samo lovorovo ulje, maslinovo ulje, voda i lužina. Njime su se ispirale rane, tijela i odijela, lica i kose koje su udisale uzvraćene ljubavi.
Kuha se dakle lovor u saplunu, ali i u svim toćevima i pečenjima koji se čine za drage goste. Kiti se njime danas domaće meso da prođe pod divljač, a nekad se kitila divljač da prođe pod june, ili neko drugo blago kojeg nije bilo. Vazda se kiti ili korunava. A kad smo kod mesa, lovor je u svom zagrljaju nosio božicu u grad na poklon o Badnjem danu, u njemu se nosila bedra kad bi kogoj umro, a i onaj kvartijer mesa što se slao pred zaruke u kuću vjerenice. Meso bi se obložilo lovorovim grančicama i vezalo čvrsto likom ili pređom i takvo se sačuvalo od muhe i svake druge beštije. I ne samo meso, već i slastice, manatala, kotonjata, suhe smokve, sve je to blago čuvano u lovoru i s lovorom. Ambalaža, ujedno i začin, red i način, po tko zna koji put nas jednostavnost oduševi sa svojim brojnim funkcijama.
Tako je i hrana mirisala na lovor, a u to sjećanje domaćice do danas stavljajući listić lovora u toć ili pečenje održavaju tu okusnu vezu s memorijom predaka na mirise kojima se prepoznaje dom, naujedno oplemenjujući jelo zdravljem i mudrosti. Jer lovora nikad i ni u čemu dosta. Pitija, slavna proročica, prije objava svojih predskazanja žvakala je lišće lovorike, ne znamo je li s ciljem dohvaćanja mističnih znanja, ali zasigurno da ih grleno otpusti. Lovorova svojstva poznata su u liječenju grlobolje i kašlja.
Lovorika ne raste samo u Lovornoj već posvuda u Konavlima, toliko da je gotovo ko andravina. Gdje ona preuzme, ništa pod njom ne raste. Vitka debla manjih stabala ili grmovi glatke kore na čijim grančicama spiralno rastu kožasti jajasti listovi na maloj peteljci, baš kao dukati. U njihovim pazušcima razvijaju se cvjetovi u čupercima u proljeće, a ujesen dozriju bobice ili bakalari (bacca laureate), plodovi slavnog stabla, imena kojim se nazivaju naši studentski prvostupnici, što nam govori o kulturološkoj snazi ove biljke na Mediteranu.
Lovorov vijenac, nekad Apolonov simbol neuzvraćene ljubavi, bio je simbol akademskog dostignuća u Europi utemeljenoj na racionalizmu mislilaca baš kao što vidimo na portretima Dantea, a u onim vremenima prije njega našao bi se na glavama sportskih laureata. Da, laureata, odnosno hvaljenih, izvedenice od riječi laudare, iste one iz koje se razvija latinska riječ za lovor – Laurus nobilis iz porodice lovora (Lauraceae) jer pobjednici su hvaljeni i žive na lovorikama slave.
Lovor se koristi i u travarskoj i u farmaceutskoj praksi za mnoge boljke. Osnažuje i tijelo i duh, liječi, dezinficira.
Apolon je na neuzvraćenu ljubav lovorovo drvo učinio svetim i koruno se njime, a njemu u čast svi olimpijski pobjednici, uglednici, rimski carevi, renesansni pjesnici i znanstvenici te mnogi drugi održavaju vatru lovora kao simbola pobjede vječnosti i besmrtnosti.
Kako su Konavljani popustili s obradom tla i stočarstvom, tako je lovorika u svojoj besmrtnosti između ostalog napučila i polje i gore, zgrade i primorje. Lovorova pustolovina nudi se u svom svojem ljekovitom bogatstvu i svetosti, a na nama je da ne spavamo na lovorikama.
Objavljeno u Samonikle priče iz prirode
